Između ljubavi i distance

Život obitelji osoba s duševnim teškoćama

Dr. med. Manfred Ziepert

Predavanje u prigodi godišnjeg zasjedanja Saveza udruga obitelji osoba sa psihičkim smetnjama njemačke savezne pokrajine Porajnja-Falačke, održano u studenom 1999.

Ova tema odmah skreće moje misli na dramatične situacije: Osobu s duševnim smetnjama u akutnoj krizi u bolnicu dovode kola hitne pomoći u pratnji policije!
Bolesnik misli: „Izdali ste me, protjerali da ovdje skončam“. A obitelj koja je danima ili možda tjednima morali podnositi agresivnost svog člana, strahovala za njegov život, ili svjedočila pretjeranom trošenju novca, ta obitelj trpi još više kad konačno u trenutku svoje bespomoćnosti alarmira hitnu službu ili policiju. Njezin osjećaj krivnje jednako je strašan kao sve ono što je proživjela prije toga.
U slučaju depresivnosti stvari se odvijaju manje burno, ali za obitelj ne manje strašno.
Obitelj mora promatrati kako poriv za samouništenjem svoga člana postaje sve žešći, a kad ga konačno uspije nagovoriti da otiđe na psihijatriju – „Samo ne na zatvoreni odjel“, kaže bolesnik. I dospije – upravo tamo! A tek rastanak od njega, onaj njegov pogled pun straha i očaja – taj pogled ne može se nikada zaboraviti. Često sam svjedočio tim trenutcima. Obitelj odlazi pitajući se: „Nismo li ipak trebali izdržati?
Kako će mu tamo biti?“. Kad mu dođu u posjetu, u njegovu pogledu ponovno doživljavaju nijemi očaj. Ponekad traže od liječnika da ga otpusti, iako su doživjeli da je stanje kod kuće bilo apsolutno nemoguće.
Kad je obitelj na ovaj ili onaj način bila prisiljena povući „kočnicu za slučaj opasnosti“, tj. smjestiti svog člana u bolnicu, dakle učiniti stvari o kojima nije mogla sanjati ni u najstrašnijem snu, to je i za obitelj i za njezina člana teška duševna povreda. Obitelj bespomoćno sjedi između dvije vatre: Ako ništa ne poduzme, stanje joj postaje neizdrživo. Ako svog člana sa psihičkim smetnjama smjesti u bolnicu, postaje izdajnik u očima bolesnika, a možda i drugih ljudi.
Ljubav i distanca – nije li to proturječje? Ne, nipošto! Evo jednog od mnogih primjera: Jedna je majka nakon godina trpljenja na kraju „sagorjela“. Veza sa sinom bila je uništena, on se osjećao odbačeno i iskorijenjeno te je na kraju počinio samoubojstvo.
Najsigurniji način kako trajno i nepovratno uništiti ljubav i obiteljsku vezu jest ne povući granicu. Većina razrušenih brakova i uništenih obitelji osoba sa psihičkim smetnjama koje poznajem, posljedica su toga što su članovi obitelji morali - ili su mislili da moraju - predugo podnositi svoju nevolju. S druge strane, one obitelji kojima je pošlo za rukom na vrijeme povući „kočnicu za slučaj nužde“, u pravilu su doživjele utješno iskustvo da se obitelj ponovno zbližila, iako su prvi dani ili tjedni bili strašni.

Dva pravila:

• „Povucite kočnicu“ na vrijeme, ma koliko to bolno bilo.
• Zatim se trudite oko sporazumijevanja: Objasnite zašto niste mogli postupiti drugačije. I mirno poslušajte što vam vaš član obitelji ima reći o tome koliko je bio prestravljen i ponižen.

Kronična patnja

Što ako član obitelji ima kronične duševne tegobe, ako je stalno depresivan, nemotiviran, apatičan? Što ako se ponaša neuračunljivo?
Obitelj se u tom slučaju suočava s dva osnovna problema:

• Je li dopustivo da se vi relativno dobro osjećate, da si priuštite poneko
  zadovoljstvo, dok član vaše obitelji trpi, nesretan je i osjeća se prazno.
• Možete li posjećivati rodbinu/ prijatelje, otići na predstavu, njegovati kontakte iako ćete zbog teškoća vašeg člana obitelji time privući pažnju na sebe? Možete li ga jednostavno ostaviti kod kuće samog i otići na druženje bez njega?

Nerijetko doživljavam da se članovi obitelji više ne mogu radovati jer im je muka njihova člana stalno pred očima ili jer su se izolirali.
Ali, hoće li tako išta biti bolje? Osoba s teškoćama primjećuje da ste zbog nje nesretni, a to i nju pogađa. Stvarni oslonac možete biti samo ako se pobrinete da de osjećate dovoljno dobro. To je lakše reći nego postići. Moguće je da će vam trebati duži period kako biste proradili svoju tugu i kako biste se mogli pomiriti s činjenicom da se vaš član obitelji trajno promijenio.

Iskorištavanje obitelji

Često se javlja sljedeći problem: Osoba s duševnim tegobama očekuje da ju se poslužuje, radi samo ono što joj se sviđa. Kad ju na to upozorite i li od nje nešto tražite, izvlači se na svoje stanje. Vi se ljutite, a razum vam govori:“On/a nije kriv/a?“ Na slične situacije zacijelo bi bio primjenjiv izraz „oružje ludila“.
Osoba nije samo žrtva svog stanja, nego to stanje iskorištava i okreće u svoju korist. Ona vrlo brzo spozna svoju moć ako okolina njezine teškoće stalno prihvaća kao izgovor. Osoba s teškoćama nije automatski ni nedužna ni plemenita.
Ipak, uistinu je teško u pojedinačnom slučaju razlikovati što osoba u danom trenutku može, a što ne. Također je točno i to da osobe duševnim teškoćama često teško mogu upravljati sobom ili prevladati bezvoljnost. To ipak ne može značiti da uopće nisu u stanju za to. Nemali broj osoba s kroničnim teškoćama doduše još mnogo toga može, ali dobrano iskorištava svoje stanje i svoju obitelj doslovno proždire.
Smije li se u takvom slučaju stalno samilosno govoriti: „Znam, nisi kriv/a za to“, ili bi se možda valjalo zapitati: “ Što ti to zapravo radiš sa mnom?“
Za ilustraciju, evo basne o zecu i vuku: Skakućući po šumi, zec ugleda vuka u nevolji; panj mu je bio prikliještio rep. Vuk stane preklinjati zeca: „Zeko dragi, molim te, spasi me. Bogato ću te nagraditi.“ Zec, glupan, posluša i makne panj. Nato vuk skoči preda nj i reče: „Za nagradu ću te pojesti. U momu trbuhu zauvijek si na sigurnom“. Zec stane moliti za milost pozivajući se na dogovor. I dok se oni tako prepiru, šumom naiđe medvjed. On se ponudi za suca i zamoli ih da mu ispričaju što se zbilo. Na kraju reče: „Trenutak, molim. Da bih mogao ispravno prosuditi, potrebno je rekonstruirati slučaj.“ Rečeno – učinjeno. Vučji rep nađe se ponovno pod panjem. Istog trenutka medvjed reče zecu: „A sad smjesta nestani. I da ovako nešto nisi ponovio!“
Važno je odvagnuti između sućuti i nepovjerenja. U svakodnevnom životu treba težiti za jasnoćom u pogledu nužne pomoći, zaštite vlastitih interesa, povlačenja ili postavljanja jasnih zahtjeva. Ako se članovi obitelji neprestano osjećaju iskorištavano, kad-tad će „sagorjeti“ i više neće moći voljeti svog člana s duševnim teškoćama.

Pokušaj samoubojstva / samoubojstvo

Ovo je sigurno najstrašnije i najbolnije iskustvo koje nam se može dogoditi: užas, očaj, bol. I osjećaj krivnje: Jesmo li premalo učinili? Da smo ga barem smjestili u bolnicu. A ako se to dogodilo u bolnici: Da smo ga barem zadržali kod kuće. Misli se vrte u krug, muče. K tomu javljaju se i pitanja onomu koga više nema: Kako si mogao tako otići? Jednostavno nas napustiti? Jedva da se usudimo tako nešto misliti, ali misli nam se same nameću. Je li i tada potrebna distanca. Vjerujem da da. Ovdje ona znači među ostalim:

• Samoubojstvo ne pretvara osobu automatski u sveca. I mi smijemo pitati,
  nije li on/a možda mogao/la izabrati neki drugi put. Ako ne osvijestimo gorčinu u osjećajima i predbacivanje u mislima nećemo moći postići unutarnje pomirenje s tom osobom.
• Distanca ovdje znači: Ako sam uistinu i kriv, ako sam možda mogao spriječiti ipak, to sam spoznao tek naknadno. Unatoč svim naporima, greške katkad nije moguće izbjeći. One su dio naše sudbine. Život druge osobe nikad nemam potpuno pod svojom kontrolom.
• Da griješimo, da jedni drugima nanosimo bol, da (p)ostajemo međusobni
  dužnici – sve to dio je života. Važno je ovo: Ti to nisi htio, ti to nisi mogao spriječiti.
• Izmiri se s osobom koja si je uzela život. Izmiri se sa sobom. Tada ćeš je
  usprkos svemu moći zadržati u dragom sjećanju - i nakon vremena tuge i bola - ponovno se radovati životu.

Osjećaji koji o(ne)mogućuju distanciranje

Nemoć i bespomoćnost

Zacijelo gotovo da i nema obitelj koja ne poznaje ove osjećaje, osjećaje koje najteže podnosimo. Ali, ako dopustimo sebi te osjećaje bit će nam lakše prepoznati trenutak kad moramo kapitulirati, kada sudbinu našeg člana s duševnim teškoćama trebamo ispustiti iz naših ruku. Tko ne poznaje osjećaj nemoći, neće moći odustati od borbe. Izbjegavanje ovih osjećaja veže nas poput lanca za katastrofalnu sudbinu našeg člana obitelji.

Osjećaj krivnje

Osjećaji krivnje uvijek nas čvrsto vežu uz osobu s duševnim teškoćama. Ti osjećaji - kao izraz naše savjesti – važna su pokretačka snaga u solidarnom suživotu ljudi.
Navest ću dva primjera kako mogu nastati:
Netko je u prošlosti napravio (možda potajice) nešto što mu leži na savjesti. To ga i dalje muči i plaši. Razboli li se netko u obitelji, iznenada se javlja misao: „Sigurno je to kazna“.
Ako se bolest dogodi za vrijeme krize odnosa, skoro automatski pomislimo: „Ja sam kriv/a. Ja sam ga/nju otjerao/la u bolest“.
Osjećaji krivnje uvijek pobuđuju potrebu za nadoknađivanjem, za ispravljanjem učinjenog. No, ako se duševno zdravlje člana obitelji unatoč svim nastojanjima značajnije ne popravi, ni osjećaji krivnje se ne smiruju.
Ako se radi o stvarnoj krivnji, potrebno je raditi na pomirenju i oprostu.
Ako su pak osjećaji krivnje neosnovani, potrebno je sebi izreći „oslobađajuću presudu“.
Zacijelo je i netko od mojih kolega kumovao nastajanju neosnovanih osjećaja krivnje. Ipak, nasreću sve više i više psihijatara obitelj prihvaća kao nezaobilaznog partnera u terapiji, a ne kao crnu ovcu ili smutljivca.

Tuga

Tuga je dio sudbine obitelji osoba s duševnim smetnjama. Javlja se poslije katastrofalnih događaja koji su nas povrijedili ili kad smetnje postanu kronične, a član obitelji nije više onaj „stari“.
Dugo i dovoljno intenzivno tugovanje omogućuje nam da postupno prihvatimo gubitak. Drugog puta nema. Ako ne dopustimo tugu, nećemo se moći osloboditi od onog što je izgubljeno. Izbjegavanja tugovanja lanac je koja nas veže za lijepe uspomene prošlosti. Osobe koje ne mogu tugovati često vode beznadnu borbu za stvari koje su nedostižne te s vremenom razviju odbojnost prema sebi, prema struci, prema bolesniku. Ponekad su borba, predbacivanje, napad prvi oblici nužne zaštite, protest protiv nepodnošljive sudbine. Ponekad borbom moramo sebe uvjeriti da smo zaista sve pokušali. A ponekad je obitelj koja se nije predala ni nakon što su liječnici odustali, na kraju bila u pravu.
Ipak, kad-tad tuga mora doći na svoje, a tada su potrebni suosjećajni pomagači. Ponekad tugovanje može potrajati,a oni koji su na početku imali puno razumijevanja za tugujućega s vremenom se otuđe. Dugačko tugovanje često se zbog srama više ne izriče i biva ponovno potisnuto. Proživljeno tugovanje sasvim polako razvezuje spone prošlosti kako bismo se bolje mogli nositi sa sadašnjošću.

Bijes

I bijes je dio sudbine obitelji osoba s duševnim smetnjama. Dok nas neprorađena tuga veže za prošlost, potisnuti bijes veže nas za danas, tj. za pretjerane zahtjeve i uvredljivo ponašanje člana obitelji s duševnim teškoćama. Bijes je važan signal. Javlja se kad su nam granice grubo povrijeđene. Međutim, ako mislimo da je bijes nešto lošeg, dobivamo osjećaj krivnje i odmah se javlja i želja za popravljanjem/nadoknađivanjem. To pak dovodi do toga da nas osoba s teškoćama još više iskorištava.
Bijes me opominje da se ogradim: Mora mi postati jasno kakvo ću ponašanje trpjeti, a kakvo ne, što ću zahtijevati, kako ću se zaštititi. Tek tada i ljubav može rasti. Bijes i ljubav nisu u suprotnosti. Baš naprotiv: Bijes štiti ljubav – samo ako ga nismo predugo zanemarivali. Bijes koji se godinama nakupljao, kad-tad će uništiti ljubav.
Potrebno je ponekad i bijesu dati oduška, potrebno se iz-vikati. To nije strašno – to je poput oluje koja očisti atmosferu. Važno je da se nakon toga u miru međusobno saslušamo.
Možda će netko pomisliti: „Što je sad ovo? EE koncept (Expressed Emotions) nas uči da loši osjećaji čine bolesnima“. Moj odgovor je: Ne bojte se EE.
Opasnost od teorije EE je u tome što bi po njoj „ispravne“ emocije trebalo projektirati i programirati kao na crtaćoj ploči. Ali, nažalost to nije moguće. U međuvremenu ni EE istraživanje to više ne vidi tako pojednostavnjeno.
Ljubav i postavljanje granica samo su prividno u suprotnosti. One tvore jedinstvo, ne samo u odnosu s osobom koja ima duševne smetnje, ali u njemu naročito. One su poput dvije strane iste medalje, poput mijene dana i noći.

Dr. Manfred Ziepert, dugogodišnji predstojnik Psihijatrijske klinike u Stadtrodi, u međuvremenu psihijatar i psihoterapeut u privatnoj ordinaciji, ovo predavanje održao je prvi put 1999. god. u prigodi godišnjeg zasiedanja Saveza udruga obitelji osoba s psihičkim smetnjama njemačke savezne pokrajine Porajnja-Falačke, a zatim još mnogo puta u drugim dijelovima Njemačke. Njegova razmišljanja pogađaju raspoloženja članova obitelji osoba s duševnim teškoćama. Rrazapetost „između ljubavi i distance“ , danas kao i nekada, stvarnost je u mnogim obiteljima.

© Psychosoziale Umschau (Psychiatrie-Verlag)
Izvor: http://www.psychiatrie.de/fileadmin/redakteure/bapk/rat_familien/ziepert_liebe_abgrenzung_2000.pdf (pristupljeno 15.11.2016.)

Prijevod: Lica duše