Andreas Knuf

Protiv demoralizirajućeg pesimizma: Oporavak

I kronični se bolesnici mogu oporaviti

Prvi zastupnici ideje oporavka (Recovery) bile su sobe koje su profesionalci proglasili "kronično psihički bolesnima", a koje nisu mogle prihvatiti tu negativnu prognozu i koje su se, suprotno očekivanjima, oporavile. Udružili su se kako bi se branili od demoralizirajućeg pesimizma kojeg po njihovu mišljenju širi psihijatrija. Tragali su za čimbenicima koji odlučuju o tomu može li kronično bolesna osoba ponovno voditi zadovoljan život. Ovom pokretu pogođenih osoba ubrzo su se priključili stručnjaci otvoreni za reforme. U zemljama poput Novog Zelanda, Engleske, Kanade i pojedinih država u SAD-u, ideja oporavka postala je središnjim konceptom stručnjaka reformatora i predstavnika pogođenih osoba. Pritom se ne radi o jedinstvenom konceptu, već o skupu važnih elemenata u stavovima i u praktičnom djelovanju socijalne psihijatrije. Oporavak se vrlo radikalno stavlja u središte psihijatrijskog rada i to baš za one ljude koje je psihijatrija zbog navodno loše prognoze desetljećima otpisivala kao "nezanimljive", "kronične slučajeve", osobe koje "ne reagiraju na terapiju". Pritom se ne radi o konceptu koji je za ovu skupinu osoba razvijen bez njihova sudjelovanja, već su one imale odlučujuću ulogu u njegovu nastajanju.

Kvalitativni intervjui s oporavljenim osobama o putevima i o čimbenicima njihova oporavka predstavljaju ključnu istraživačku metodu koncepta oporavka. Za razliku od Antonovskyjeva koncepta salutogeneze koji je posljednjih godina također pobudio mnogo pozornosti, koncept oporavka razvijen je specijalno za područje psihijatrije i može vrijediti samo ondje. Različiti autori (Anthony, 1993.; Deegan, 1988.) opisuju ga ovako: Oporavak je proces u kojemu pogođena osoba prorađuje svoju bolest i koji dovodi do toga da ona unatoč postojećim psihičkim problemima može voditi optimističan, zadovoljan i aktivan život. Oporavak je više od ovladavanja simptomima, također ne mora nužno značiti i potpuno "ozdravljenje" jer u većini slučajeva bolest ili ranjivost ostaju. Riječ je o prevladavanju negativnog utjecaja psihičke bolesti unatoč tomu što je ona i dalje prisutna. Radi se u biti o procesu nošenja s bolešću.

Kvaliteta života ne ovisi u prvom redu o simptomima koje osoba ima, nego o načinu na koji ih procjenjuje i kako se s njima nosi. Oporavak znači mijenjanje osobe kroz bolest. Ne: "Ranije sam bio zdrav, u međuvremenu sam bio bolestan, sad sam opet zdrav", nego: "Dogodilo mi se nešto. Nisam više isti kao prije bolesti." Mnoge pogođene osobe imaju iskustvo da su kroz bolest nadrasle sebe i razvile novi osjećaj značenja i smisla u životu. Oporavak ne znači primarno izostanak simptoma i kriza, već je prije riječ o kvaliteti života, zadovoljstvu, boljitku - sa psihičkim simptomima ili bez njih.

Koncept osnaživanja o kojemu se trenutno [ 1 ] mnogo raspravlja u konačnici je dio koncepta oporavka. Razvijanje samopomoći i samoodređenja omogućava pogođenim osobama pozitivno nošenje sa svojom bolešću. Osnaživanje podržava oporavak. Od sredine 90-ih izvorni pokret za osnaživanje proširuje svoj koncept tako što uključuje uvjerenje u mogućnost oporavka. Međutim, u praktičnoj provedbi i dalje središnju važnost imaju koncepti osnaživanja poput usmjerenosti na resurse, promicanja samopomoći, slobode izbora i samoodređenja.

Što je zdravlje, a što bolest?

Ključan element ideje oporavka je propitivanje uobičajenih pojmova zdravlja i bolesti. Ljudi uglavnom polaze od toga da se radi o suprotnostima; ili sam zdrav pa ne mogu biti bolestan, ili sam bolestan pa ne mogu biti zdrav. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) krajnje je zaoštrila opreku zdravlje - bolest kad je 1947. godine zdravlje definirala kao "potpuno fizičko, psihičko i socijalno blagostanje". Tom definicijom svi smo pretvoreni u bolesnike, jer tko opisano stanje može održati duže od nekoliko sati ili dana? S ovako strogim razgraničenjem svijet postaje prilično jednostavan i pregledan: postoje pacijenti (bolesni) i zdravstveno osoblje i obitelj/rodbina (zdravi). Postoje i oni koji su uspjeli prizdraviti i oni koji će valjda zauvijek ostati bolesni. Postoje oni za koje ima nade i beznadni "slučajevi". Ovakva predodžba o zdravlju i bolesti ne odgovara stvarnosti, a usto je i nehumana.

Ideja oporavka protivi se upravo takvom dihotomnom razvrstavanju (zdravi-bolesni, vrijedni-bezvrijedni, ranije-danas ...). Jedna moderna definicija koja nam pomaže bolje razumjeti što bi riječi poput zdravlja ili oporavka zapravo mogle značiti potječe iz velikog švicarskog istraživačkog projekta Sezam, gdje se kaže da "zdravlje nije život bez psihičkih problema i bolesti, već naprotiv način kako se ljudi mogu s njima nositi i voditi najbolji mogući život." (Sesam, 2005). Potpuno je normalno ne osjećati se uvijek dobro, poželjeti ponekad ne ustati iz kreveta, sumnjati u vlastitu vrijednost, omamiti se radom, seksom, kupovanjem, alkoholom itd. ili biti bezvoljan. Svaki je čovjek prošao kroz ovu ili onu psihičku krizu koje se doduše mogu značajno razlikovati u težini. Biti zdrav znači moći se nositi s njima tako da ne dođem u toliko ozbiljnu krizu da mi je potrebna pomoć psihosocijalnih ustanova. Osoba dakle nije bolesna ako ima određene simptome, nego ako trenutno nije u stanju nositi se s tim simptomima tako da može nastaviti živjeti svoj život na najbolji mogući način.

Nadilaženje stava da su zdravlje i bolest polarne suprotnosti ključan je korak u razumijevanju procesa oporavka. Osloboditi se tog stava podjednako teško pada osobama sa smetnjama kao i njihovim bližnjima i profesionalcima. Pogođene osobe i njihovi bližnji moraju se osloboditi idealiziranja prijašnjeg stanja, kao na primjer: "Prije nego što sam se razbolio, sve je bilo u redu i upravo tako treba opet biti." Profesionalci bez jasnog razlikovanja gube, među ostalim, orijentaciju jer je opreka "zdrav-bolestan" osnova za razlikovanje „profesionalac-klijent“ i „osoba koja treba pomoć-pomagač". To u konceptu oporavka nije više tako jednoznačno: stručnjaci se približavaju svojim klijentima i razumljivo je da to izaziva mnogo nesigurnosti u vezi s vlastitom ulogom; oni se više ne mogu skrivati ​​iza svoje profesionalnosti, već pomažu kao ljudi koji i sami prolazi kroz granična iskustva. Ovaj pristup nipošto nije nov. U knjizi "Irren ist menschlich" [ 2 ] već su ga zastupali Klaus Dörner i Ursula Plog, a u trijalogu [ 3 ] se koristi još od devedesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo.

Kako zapravo teče oporavak psihički bolesne osobe?

Stručnjaci u SAD-u u suradnji s jednom velikom skupinom pogođenih osoba razvili su model koji opisuje nužne korake u procesu oporavka i to naročito za kronično oboljele osobe sa psihijatrijskim iskustvom (Ralph i sur., 2004).

• Pogođena je osoba najprije zarobljena u svojoj trpnji. Očajna je, osjeća se beznadno, muče je negativne misli, često je socijalno izolirana i svoj život ne doživljava kao smislen. Ta prva faza je "faza očaja".
• U nekom trenutku može se dogoditi da osoba nasluti da bi se nešto moglo promijeniti. Patnju doživljava svjesnije, počinje sumnjati u to da stanje u kojem se nalazi mora potrajati zauvijek ("buđenje").
• Ta nejasna predodžba postupno se razvija u konkretno i sigurno uvjerenje. Uvode se prve male promjene. Osoba ponovno uspostavlja kontakte s drugim ljudima, a njezine misli postaju pozitivnije, prožete su nadom („spoznaja da je oporavak moguć“).
• Tijekom vremena osoba postaje sve aktivnija, traži osnažujuće socijalne kontakte i pokušava otkriti kako može utjecati na svoje psihičke teškoće. ("realizacija“).
• S vremenom se nada sve više učvršćuje, raste uvjerenje da je oporavak ne samo moguć, već da će se sigurno i dogoditi, samopouzdanje jača ("odlučno zauzimanje za vlastiti oporavak").
• U posljednjoj fazi koju zovemo "faza boljitka i osnaženja" pogođene osobe imaju vrlo dobro samopouzdanje. Mogu prihvatiti krize do kojih može doći, ali se više ne osjećaju bespomoćno.

 U razgovorima koje sam vodio s pogođenim osobama o ovom modelu, više sam puta čuo koliko je za vlastiti proces oporavka važna faza buđenja. Ponekad se ovu fazu doživljava kao pravu prekretnicu, ponekad je manje uočljiva. Dosadašnja psihijatrijska istraživanja međutimgotovo ništa ne govore o tomu što potiče buđenje, a što ga ometa. Iz ovog modela naučio sam također da se put oporavka ne može odmah prepoznati po promjeni u ponašanju dotične osobe. Promjena ponašanja u početku obično izaziva previše straha i osoba se drži uobičajenih obrazaca. Promijenjeno ponašanje postaje očigledno tek TIJEKOM procesa oporavka. Naročito je važno za stručnjake da ovo razumiju kako bi mogli ustrajati u nadi čak i onda kad promjena nije vidljiva. Kod klijenta se često dogode prividno iznenadni pomaci. Okolina tada često traži aktualan razlog pozitivne promjene. Međutim, većinom se radi o izrazu unutarnjeg procesa koji se dosad odvijao u skrovitosti, a sada postaje vidljiv i okolini.

Ključne poruke o oporavku

1. Oporavak je moguć čak i kod teških duševnih bolesti! Pod oporavkom se podrazumijeva da osoba potpuno ozdravi ili da sa svojom bolešću može dobro živjeti. Oporavak je moguć čak i nakon dugog razdoblja bolesti.
2. Ništa bez nade! Nada u pozitivan razvoj središnji je faktor koji odlučuje hoće li započeti procesi oporavka. Osim nade pogođene osobe, bitna je i nada njezinih bližnjih i profesionalaca.
3. Svaki put oporavka je različit! Različitim osobama potrebno je različito vrijeme za proces oporavka. Svatko mora pronaći svoj put.
4. Oporavak nije linearan proces! Ne događa se sustavno i predvidljivo, već su moguće iznenadne pozitivne promjene, ali i zastoj i nazadovanja.
5. Oporavak se događa i kad postoje simptome ili kad nastupe krize! Oporavak ne znači nužno da potpuno nestaju simptomi i krize. Oni su međutim rjeđi i manje mučni.
6. Bolest i oporavak mijenjaju osobu! Oporaviti se ne znači biti potpuno isti kao prije bolesti.
7. Oporavak je moguć uz stručnu pomoć, bez nje ili unatoč njoj. Stručna podrška samo je jedan od mnogih čimbenika koji može potaknuti oporavak.

Koncepti ravnopravne uzajamne podrške (peer-to-peer)

Jedan od središnjih elemenata ideje oporavka na strukturnoj razini veća je uključenost osoba sa sadašnjim ili bivšim iskustvom psihičkih teškoća na različitim razinama psihijatrijskog liječenja. To može biti ​​rad u odborima, sudjelovanje u istraživanjima, obrazovanju i u žalbenim tijelima, ali i razvijanje raznih oblika pomoći koje vode i nadziru same pogođene osobe (User-Run). Posebnu važnost pridaje se ravnopravnoj uzajamnoj podršci (peer-to-peer) osoba s iskustvom psihičke patnje. U mnogim zemljama tisuće "stručnjaka po iskustvu" već djeluju u najrazličitijim područjima psihosocijalnog rada. O ovoj temi postoji više desetaka istraživanja. Mnoga istraživanja pokazuju da je učinak podrške stručnjaka po iskustvu usporediv s učinkom profesionalnih pomagača, a po nekim istraživanjima ti učinci su čak veći. Koliko mi je poznato, nijedno od tih istraživanjane dolazi do zaključka da je podrška stručnjaka po iskustvu manje učinkovita od podrške klasično kvalificiranih djelatnika. Istovremeno jasno je da je i stručnjacima po iskustvu potrebna kvalifikacija kako bi mogli učinkovito pomagati drugima. Naime, sama činjenica da netko ima iskustvo psihičke patnje nije dovoljna za pružanje kvalitetne peer podrške. Ideja ravnopravne uzajamne (peer-to-peer) podrške narednih će se godina sve više širiti i na njemačkom govornom području. Već danas postoje projekti poput onih u Bremenu (www.ex-in.info), Linzu (www.exitsozial.at) i Zü­richu (www.recovery-projekt.ch), a u jednom velikom projektu upravo su razrađeni standardi za peer kvalifikaciju (www.ex-in.info).

I na kraju, želio bih reći nešto o našem züriškom projektu oporavka. Polazeći od naprijed opisanog modela oporavka, mi u švicarskoj zakladi Pro Mente Sana pitali smo se kako se može potaknuti prvi korak prema oporavku - "buđenje". Držimo da kao uzor ili model naročito korisne mogu biti osobe koje imaju iskustvo psihičke patnje. Stoga smo u jednom peer projektu osposobili oporavljene osobe da svoje iskustvo oporavka prenose drugima. One od proljeća 2007. u grupama nazvanima „Zdravlje je zarazno!“ djeluju u psihijatrijskim ustanovama, grupama za samopomoć, itd. Tijekom jedne godine održano je dvadesetak takvih događanja. Govoreći o vlastitim iskustvima oporavka, oni potiču članove grupa da ustraju na putu oporavka. "Na psihijatriji mi još nitko nikada nije dao toliko nade", izjavila je nedavno jedna članica grupe.

 

Andreas Knuf, diplomirani psiholog i psihoterapeut, autor brojnih publikacija, među ostalima i „Gesundung ist möglich!“ - oporavak osoba s graničnim poremećajem osobnosti (Borderline) (2008). Bivši voditelj je projekta oporavka (Peer-to-Peer Recovery) švicarske zaklade Pro Mente Sana u Zü­richu.

Izvor: https://andreas-knuf.de

pristupljeno 15.7. 2020.

Prijevod: Lica duše

---

[1]

Članak je objavljen 2008. god. (op. prev.)

[2]

U slobodnom prijevodu naslov knjige glasi Skrenuti je ljudski. Knjiga je prvi put objavljena 1978. god. i dosad je doživjela 25 izdanja (op.prev.).

[3]

Trijalog podrazumijeva ravnopravnu trosmjernu komunikaciju osoba s duševnim teškoćama, njihovih bližnjih i profesionalaca u svim područjima psihijatrijske djelatnosti (op.prev.).