Komunikacija u obitelji

Komunikacija u obitelji

Za kvalitetniji suživot u obitelji osoba s duševnim tegobama

Draga obitelji,
suživot s osobom koja ima duševne tegobe nije lagan, štoviše nerijetko je psihički i fizički vrlo iscrpljujuć i to često na neodređeno vrijeme. Kad je netko iz obitelji zbog promijenjenih životnih okolnosti ili teške bolesti primoran mijenjati dosadašnji način života ili kad mu je potrebna veća pomoć, razumljivo je da i zajednički život treba drugačije urediti. Jedan takav razlog je i psihička patnja. Ona pogođenoj osobi i njezinom okruženje donosi veliku i često teško shvatljivu promjenu koja pogađa sav njezin životni stav i vanjske reakcije. Zbog toga se neizostavno mora promišljati o budućoj zajedničkoj svakodnevici i o načinima međusobnog ophođenja kako bi se svi članovi obitelji osjećali što bolje.
Ovladavanje situacijom i tijesna prostorna i emocionalna povezanost sa psihički osjetljivom osobom, članovima obitelji može omogućiti dublju samospoznaju i bolje razumijevanje međuljudskih odnosa. Pozitivnom preradom sudbine, obitelj može zadobiti novi stav prema duševnom zdravlju i duševnoj patnji kao i prema bolesti i zdravlju općenito. Svi mogu imati koristi od otvorenog i iskrenog razgovora o svojim osjećajima/osjetljivostima i o granicama opterećena. U nastavku će biti riječi o nekim prokušanim pravilima koja mogu pomoću da se to i ostvari. Riječ je o

  • postavljanju granica i o
  • verbalnoj komunikaciji

Postavljanje granica i pravila međusobnog ophođenja

Postavljanje granica u zajedničkom životu s osobama koje imaju psihičke tegobe nije samo moguće i dopušteno, nego je za duševnu ravnotežu svih sudionika – uključujući i osobu koja se oporavlja - i nadasve nužno. Uvjet je da svatko izrazi svoja očekivanja i da se o njima razgovara.

Tko ne bi htio biti u dobrim odnosima s osobama koje voli ili koje žive u njegovoj neposrednoj blizini ? I tko nema sasvim osobne predodžbe o uzajamnom razumijevanju i poštivanju? Idealne predodžbe nije uvijek lako ostvariti, a pogotovo ne kada se neki član obitelji zbog duševnih tegoba znatno promijeni.
Dotadašnja je ravnoteža poremećena, na njezino mjesto stupa nesigurnost.
Život u obitelji od svakog člana traži određenu mjeru prilagodbe, snošljivosti i spremnosti na komunikaciju. Usklađivanje različitih temperamenata i interesa zahtijeva međusobno dogovaranje i obazrivost i može biti težak posao. Ako u tome uspijemo doživljavamo intenzivni osjećaj zaštićenosti u životnoj zajednici sa svime što joj pripada - svakodnevica, radost i bol.

Ravnoteža osjećaja

Neobično ponašanje uvjetovano duševnim tegobama drage i bliske osobe zbunjuje sve koji su njime pogođeni i stvara napetu atmosferu. Čini se kao da je dosadašnji uravnoteženi odnos davanja i primanja, strpljenja i nestrpljenja, prisne blizine i obzirne distance poljuljan ili čak posve izgubljen. Neprestano prekoračivanje granica može prouzročiti duševne povrede. Ono prenapreže toleranciju članova obitelji, dovodi do nesporazuma, optuživanja i povrijeđenog povlačenja iz zajednice osobe s duševnim tegobama ili u najgorem slučaju do narušavanja njezinog zdravlja. Poštivanjem određenih pravila, moguće je naučiti bolje međusobno ophođenje. Štoviše, ako živimo s osobom koja ima psihičke tegobe ili za nju skrbimo, moramo to naučiti. Obitelj kao uže socijalno okružje ima važnu ulogu u zdravstvenom stabiliziranju osobe s duševnim tegobama.

 Knjige su dobre – iskustvo je bolje


Sve što čitamo u knjigama ili što nam savjetuju profesionalci sa psihijatrijskih odjela jest sljedeće: opustite se, ne stvarajte stres, ne vršite pritisak, ne postavljajte prevelike zahtjeve. Sve je to točno i korisno. Međutim, mnogi članovi obitelji te savjete doživljavaju kao indirektnu preporuku da stalno popuštaju, neprestano budu strpljivi, preuzmu odgovornosti, izglađuju nesporazume, opraštaju i podnose sve promjene i drastična ograničenja koja su ih snašla. U njihovom rječniku nema riječi „ne“. Sasvim je prirodno da obitelj, svjesna težine duševnih tegoba, na početku sve ostalo potisne u drugi plan te se svom snagom i ljubavlju želi posvetiti pogođenom članu. Nesigurnost koju psihičke tegobe izazivaju u neposrednom socijalnom okruženju, pretvara se u veliki strah od pogrešnog ponašanja prema osobi s duševnim tegobama. Obitelj u dobroj namjeri postaje pretjerano brižna, suosjećajna i popustljiva. Što tegobe duže traju, takova se jednostrana obazrivost sve nepovoljnije odražava na sve članove obitelji i na obiteljsku atmosferu. Jednog dana članovi obitelji koji se brinu za osobu s duševnim tegobama moraju priznati da tako dalje ne ide; iscrpljeni su, obitelji prijeti raspad, a povrh toga izgleda da pogođena osoba postaje sve nesamostalnija i sve manje samoodgovorna.

Samoodređenje i svijest o zajedništvu – dvije strane iste medalje


Članovima obitelji tada lakše pada ponekad reći „ne“ te se sve češće pitaju imaju li pravo dogovoriti pravila ponašanja.
Odgovor je: Da. I u odnosu s osobom koja ima psihičke tegobe nužno je razgovarati o načinu međusobnog ophođenja, o potrebnoj obazrivosti i o osobnim željama. Tako može nastati uravnoteženi odnos između samoodređenja i zajedništva, a članovi obitelji mogu naći ravnotežu između želje za vlastitim životom i osjećaja da uvijek moraju biti na raspolaganju osobi s duševnim tegobama. To pridonosi boljoj životnoj kvaliteti svih sudionika. Za što kvalitetnije odnose u obitelji nužno je postići dogovor o pravu svakog člana na slobodno odlučivanje i samoodređenje kao i o odgovornostima unutar zajednice. Jezik struke to zove „postavljanjem granica“.Pa iako dosad u obitelji nije trebalo izričito postavljati granice, duševne tegobe člana obitelji nameću nužnost određivanja prostornih, fizičkih i psihičkih granica. Što se više gubi dosadašnja obiteljska harmonija, sve je veća želja za njom.
Postavljanje granica u suživotu s osobama koje imaju duševne tegobe nije samo moguće i dopušteno, nego je za sve sudionike - uključujući i osobu koja se oporavlja - nužno kako bi sačuvali psihičku ravnotežu. Preduvjet za to je da se o međusobnim očekivanjima raspravlja i zajednički odlučuje.

Postaviti granice

Izraz „postaviti granice“ može stvarati dojam kao da se nekoga želi ukoriti i isključiti ili kazniti. No, upravo suprotno - postaviti granice znači postaviti rukohvat za koji se osoba s duševnim tegobama može uhvatiti kada sama nema snage ići putem kojim bi trebala ili željela ići. Obitelj koja ju prati upravo ima zadatak da joj u tome pomaže te tako pridonese stabilnosti i zdravlju svoga člana. Za ponovno osnaživanje samopouzdanja osobe s duševnim tegobama nema ništa goreg od osjećaja srama zbog prijašnjeg neprimjerenog ponašanja. „Postaviti granice“ može također značiti „ograditi se, štititi se od prevelikog opterećenja“. Pritom postavljanje granica ne znači uskraćivanje ljubavi ili odbijanje pružanja pomoći, nego samozaštitu. Onaj tko se odgovorno ponaša prema samom sebi i pokazuje da pazi na sebe i na svoje zdravlje, zavređuje poštovanje. Kad članovi ne mogu postaviti granice, tj ako dugo i ustrajno dopuštaju i trpe ono što može narušiti njihovu duševnu ravnotežu, neizbježno se ugrožava ljubav i narušava osjećaja povezanosti i zajedništva. Nitko ne može dugo izdržati u ulozi heroja ili pomagača koji je u stalnom stanju pripravnosti i nikad se ne umara. Članove obitelji najviše muči briga da bi postavljanje granica u zajedničkom životu možda moglo imati loš učinak na tijek psihičkog poremećaja. Tomu treba pridodati i strah od vlastitih osjećaja krivnje, strah da će se zamjeriti, da neće biti voljeni ili da će drugoga povrijediti. Ipak, te brige su neosnovane. Dogovaranjem granica pokazujemo osobi koja ima psihičke tegobe da ju uzimamo ozbiljno i da imamo povjerenja da će poštivati dogovoreno. Preduvjet zato je da pri određivanju granica u obzir uzmemo neka osnovna pravila.

Osnovna pravila

  • Obvezujući dogovor
    Kao prvo, svi članovi obitelji moraju zajednički razmisliti o svemu što bi trebalo urediti obvezujućim dogovorom kako bi se konflikti između člana koji ima psihičke tegobe i ostatka obitelji sveli na najmanju moguću mjeru. U tu svrhu članovi obitelji dogovaraju pravila ponašanja koja se moraju poštivati. No, prije postavljanja granica, obitelj mora razmisliti hoće li se dogovor moći provesti, a da se pritom ne mora vršiti pritisak.
    R. skuplja sve što joj dođe pod ruku. Te stvari ostavlja posvuda po stanu. Ogrtač koji joj je pao, ostavlja na podu, cipele lete u kut… Obitelj se srami nereda i ne dovodi više prijatelje u stan. Članovi obitelji se okupe i objasne R. da to više ne mogu trpjeti. R. se složi da ubuduće svoje stvari neće ostavljati u predsoblju ni u dnevnom boravku.
  • Razlikovanje neugodnog od nesnosnog ponašanja
    Obitelj sastavlja listu prioriteta. Na prvom mjestu nalazi se ponašanje koje obitelj najviše opterećuje, npr. ono koje pojedine članove ometa u ispunjavanju dnevnih zadataka. U ozbiljne razloge spada također ugrožavanje opstojnost obitelji ili zdravlja pojedinih njezinih članova.
    S. ima izražene negativne simptome poput povlačenja, nezainteresiranosti, pasivnosti. Ne brine se o tjelesnoj higijeni i danima leži u krevetu u dnevnoj odjeći. Vonj njezina znoja nepodnošljiv je ostatku obitelji. Dogovor je da će se S. ubuduće prije zajedničkih aktivnosti ( šetnje, gledanje TV, zajednički obroci …). tuširati i presvući čisto rublje.
  • Pravovremeno postavljanje granica
    Ako smo neprimjereno ponašanje osobe s duševnim tegobama predugo podnosili te ga želimo promijeniti kad su napetosti dosegle vrhunac, ne možemo odmah tražiti razumijevanje. Osim toga, kad su živci članova obitelji prenapregnuti nerijetko dolazi do neumjerenog kritiziranja, a to svima nanosi veću štetu od postavljanja granica. Stoga granice treba postaviti odmah čim se prekrši neki dogovor ili čim dođe do međusobnog vrijeđanja.
    Uslijed duševnih tegoba F. nema uredan ritam dana i noći. Noću je često nemiran te naziva roditelje i poslije ponoći. Telefonski pozovi smetaju roditeljima jer im prekidaju san. Umjesto da sa sinom nervozno i odbojno telefoniraju, bolje je da se dogovore npr. da ih sin može nazvati najkasnije do 22 sata jer će poslije 22 sata telefon biti stišan.
  • Postavljanje granica ne poznaje dobne granice
    Iako se čini neprirodnim stariju osobu upozoriti na neprimjereno ponašanje, ipak je preporučljivo pravovremeno joj reći što je u njezinu ponašanju nepodnošljivo i što drugi od nje očekuju.
    Otkad K. pati od teške depresije, cijeli stan je neprestano zamračen jer ni danju ne podiže žaluzine. Njezin životni partner želi barem vikendom u dnevnoj sobi imati dnevno svjetlo. On oklijeva jer mu je neugodno što svojoj 50-godišnjoj partnerici mora objašnjavati tako jednostavne stvari. Međutim, trebao bi ju upozoriti da to nije važno samo za njegovo zdravlje i osjećaj ugode, nego da time i njoj pomaže tako što će moći birati između tame u spavaćoj sobe i svijetla u dnevnom boravku, te će možda zaključi da joj je dnevno svjetlo ipak podnošljivo.
  • Otvoreni razgovor o dobrobiti postavljanja granica
    Koriste li granice osobi s duševnim tegobama, jednom članu obitelji ili svima? Granice mogu pomoći svima. Stalno nepridržavanje granica preopterećuje sve članove obitelji. Članu obitelji koji ima psihičke tegobe to treba pojasniti i ukazati na potrebu za postavljanjem pravila. Važno je poštivati potrebe obitelji. Osoba koja ima duševne tegoba mora učiti živjeti s tim da njezine potrebe nisu uvijek u centru pažnje.
    Kad se M. depresija pogorša, za večerom neprestano govori o tome kako se loše osjeća. Njegovoj mlađoj braći i sestrama to smeta. Obitelj se može dogovoriti da će otac svaku večer odvojiti pola sata i otići s M. u šetnju, a za vrijeme jela sva će djeca imati mogućnost razgovora s roditeljima. Ova granica koristi svim članovima obitelji: braća i sestre ne moraju imati osjećaj da su nezanimljivi, M. ima točno određeno vrijeme za sebe, a roditelju mogu biti sigurni da su udovoljili svoj djeci.
  • Jasne granice bez opširnih diskusija
    Treba izbjegavati dugačke diskusije o tome ZAŠTO su granice potrebne i KAKO se pojedini članovi obitelji pritom osjećaju. Prednost treba dati izravnoj tvrdnji, kao npr. „To nije prihvatljivo“. Takva komunikacija je jasnija i ne izlaže nas opasnosti od stresa.
    P. ponekad čuje glasove. Kako bi ih nadglasao, po noći sluša glasnu glazbu. Roditelji su mnogo vremena proveli slušajući njegova obrazloženja, a zatim mu nadugačko i naširoko objašnjavali da to nema smisla. Bilo bi bolje da su mu jednostavno rekli kako je glazba po noći nepoželjna jer ostali članovi obitelji spavaju te da su kupili slušalice koje bi P. pomogle da se drži dogovora.
  • Vrlo precizno postavljanje zahtjeva
    Nužna pravila treba formulirati kratko i jasno. Rečenice bi trebale biti kratke, jednostavne. Rečenice koje započinju s „Ako…“ nisu primjerene kao ni rečenice u koje je umetnuto pitanje. Opširna općenita pravila i dugačke floskule pristojnosti razvodnjavaju ono što je bitno. Zbog niske motiviranost člana obitelji s duševnim tegobama bit će nužno da ga s vremena na vrijeme podsjetimo na dogovoreno.
    Majka kaže svom sinu koji pati od shizofrenije: „Želim da kad se navečer vratim s posla na stolu ne nađem prljavo posuđe od tvog ručka“.Strpljenje i ohrabrivanje
    Pripremite se nato da se granice neće automatski poštivati. Često je potrebno dugo vremena dok se neko ustaljeno ponašanje promijeni, a promjene ponašanja svakomu su mukotrpne. Ponekad će proći tjedni i mjeseci u kojima ćemo morati paziti na poštivanje granica prije nego budu prihvaćene.
    T. mnogo puši kako bi lakše izdržao unutarnju napetost koja se javlja kao nuspojava lijekova. Roditelji su se s njim dogovorili da može pušiti u svojoj sobi, a ne u zajedničkim prostorijama. T. teško pada odreći se cigarete dok npr. gleda televiziju u dnevnom boravku. Svaki odlazak na balkon ili u sobu je uspjeh i roditelji bi ga trebali pozitivno komentirati. Potrajat će nekoliko tjedana dok mu to ne postane navikom te prestane pušiti u dnevnom boravku.
  • Bez prijetnji
    Prije razgovora o potrebi postavljanja pravila, trebalo bi razmisliti je li realistično očekivati da će se član obitelji s duševnim tegobama moći držati dogovorenog. Ako procijenite da neko očekivanje nije primjereno, bolje je započeti s manjim zahtjevima nego vršiti pritisak prijetnjama. Odustajanje od već dogovorenog i „kapitulacija“ također imaju nepovoljan učinak.
    K. često zaboravlja popiti tablete, a njegov ga otac ne želi stalno kontrolirati. Bilo bi korisno u apoteci nabaviti kutiju za lijekove s pretincima za svaki dan u tjednu. Kutiju se za vrijeme obroka drži na stolu tako da se K. automatski sjeti uzeti lijek. Tako bi se moglo izbjeći prijetnju:“Ako ne uzimaš lijekove, završit ćeš u bolnicu.“
  • Pomoć stručnjaka
    Ako niste sigurni jesu li granice u danom trenutku ili određenoj situaciji primjerene, ili ako vam treba podrška, trebali biste se prethodno savjetovati sa stručnjacima. Prisutnost neutralne osobe smiruje i povoljno utječe na razgovor. U takvim situacijama može vam pomoći podrška osoba koje su i same pogođene i koje imaju praktična, često dugogodišnja iskustva kao i posjet grupi podrške obitelji osoba s duševnim tegobama.
    U psihotičnim krizama M. naginje pretjeranom konzumiranju alkohola. U pijanom stanju verbalno napada ljude oko sebe. Upravo se nalazi na odjelu psihijatrijske bolnice. Roditeljima priopćuje da više ne želi stanovati u organiziranoj zajednici, nego se želi vratiti u roditeljsku kuću. 70-godišnji roditelji ne osjećaju se sposobnima skrbiti o M.
    Bilo bi dobro u razgovoru s M. i njezinom liječnicom razjasniti zašto povratak u roditeljsku kuću nije moguć. K tomu, razgovor s članovima grupe podrške mogao bi roditeljima pomoći da ustraju u svojoj odluci.

Verbalna komunikacija

U komunikaciji s osobama koje imaju psihičke tegobe mnogo toga ovisi o načinu na koji se razgovara, o fazi u kojoj se osoba trenutno nalazi kao i o stilu komunikacije. U vremenima kriza trebalo bi izbjegavati bilo kakve promjene pa tako i razgovore o teškim temama npr. o promjeni ponašanja.

Pri svakom susretu, uvijek - pa i onda kad to izravno ne želimo -, stupamo u kontakt s drugima tako što svjesno ili nesvjesno odašiljemo „signale“. Pozdravljamo se riječima ili rukovanjem, razmjenjujemo informacije o stvarima ili osjećajima, ili oborimo pogled i skrenemo s puta kako bismo nekoga izbjegli.
Pod ljudskom komunikacijom podrazumijevamo sve poruke koje ljudi međusobno izmjenjuju s namjerom sporazumijevanja, priopćavanja ili distanciranja. U komunikaciji pokazujemo svoje raspoloženje: naklonost, odbojnost, dosadu… Komunikacija zapravo omogućuje ophođenje među ljudima. Ona regulira blizinu i distancu te omogućuje postizanje dogovora.

Zamke komunikacije


Psihičke tegobe otežavaju komunikaciju osobe s njezinim bližnjima. Uslijed promjena u opažanju, osobe s duševnim tegobama ponekad poruke, npr. mimiku, govor tijela ili izgovorene riječi, tumače na svoj način, npr. naše obraćanje mogu doživjeti kao kao pretjerano približavanje, ruku pruženu na pozdrav kao prijetnju i sl. I obrnuto – bližnji često neku gestu osobe koja ima psihičke poteškoće shvate drugačije nego što je ona mislila. Oni što vrijedi za govor tijela, vrijedi i za izgovorenu riječ. Kriva, pogrešno naglašena ili u krivo vrijeme izgovorena riječ može dovesti do zbrke ili -još gore –do duševne povrede.
Razgovori se sastoje od govora i slušanja. No, što od onoga što kažemo drugi zaista čuju? Ne komuniciramo samo riječima, nego i pokretima, stankama, smiješkom, pogledom, mimikom , smijehom, suzama, tj. „govorom tijela“. Tijekom vremena obitelj stekne iskustva u komuniciranju s članom koji ima duševne tegobe. Tom iskustvu u pravilu prethode mnogi uspješni i bezuspješni pokušaji komunikacije. Propali pokušaji ponekad imaju za posljedicu potpuni izostanak razgovora. To se ne bi moralo, ne bi smjelo dogoditi. Tko poznaje i primjenjuje neka osnovna pravila komunikacije, gubi strah od vlastitog pogrešnog ponašanja i nesigurnost u razgovoru, kako u pogledu tema tako i u pogledu načina na koji će osobi priopćiti čak i neugodne poruke ili kritiku.

Opravdane želje članova obitelji


Ovdje nije riječ samo o želji da u obitelji vlada dobro raspoloženje, nego i o nužnosti da se zbog svakodnevnih obveza i zbog vlastitog zdravlja, u obitelji ili u životnoj zajednici, utvrde pravila suživota. Podjela odgovornosti i uzajamni obzir zahtijevaju jasan dogovor. Kako svoje nezadovoljstvo ili svoje želje priopćiti osobama s duševnim tegobama na način koji ih neće povrijediti? Smije li se uopće govoriti o osjetljivim temama, a da im se pritom ne naškodi ? Može li ih se moliti za obzir ili im postaviti granice i kad to zahtijeva mijenjanje neke ustaljene navike? Odgovor je: da. Treba iskreno razgovarati o svojim osjećajima i o tome što nas opterećuje i vrijeđa. No, u dobroj komunikaciji nema mjesta osuđivanju, prekoravanju, prijetnjama, ironiziranju, provociranju, zadirkivanju, interpretiranju, itd. Naprotiv, svaka je osoba prijemčiva za pozitivne osjećaje: pohvalu, priznanje, radost, poštovanje. Pozitivna očekivanja, kao npr. „Sutra ćeš sigurno ponovno moći otići na radnu terapiju“, ohrabruju i motiviraju.

Govoriti i slušati


Za komunikaciju je potrebno najmanje dvoje, onaj koji govori i onaj koji sluša. Dosad je bilo riječi o tomu kako bismo se trebali izražavati. No, dobro slušanje je umijeće koje također treba njegovati. Kako bi naš sugovornik stekao pozitivan utisak , potrebno je aktivno slušati, tj. govorom tijela - pogledom, kimanjem ili klimanjem glavom, slijeganjem ramenima, ponavljanjem rečenog / propitivanjem jesmo li sve dobro razumjeli - pokazivati da smo zainteresirani i usredotočeni na razgovor.

Za još bolje sporazumijevanje


Da bi međusobno sporazumijevanje bilo što kvalitetnije treba što god je moguće više izbjegavati pogrešne interpretacije, uočavati osjećaje/osjetljivost/raspoloženja partnera i prilagođavati mu se vlastitim ponašanjem/načinom u komunikaciji. Osobe s duševnim tegobama često su vrlo intenzivno zaokupljene svojim mislima. Mnogima teško pada usredotočiti se na razgovor pa i na nekoliko minuta. Zbog toga treba izbjegavati dugačke diskusije. Osnovna pravila komunikacije s osobama koje imaju duševne tegobe poznata su iz psihologije, ali i iz praktičnog iskustva njihovih bližnjih. Među ostalim vrijedi i pravilo da svoje osjećaje otvoreno i iskreno iznesemo u kratkim rečenicama. Na primjer: Nipošto nije sramota ako član obitelji prizna da ne zna kako se treba ponašati u psihotičnoj krizi osobe s duševnom tegobom. Ona to i onako osjeća te će se možda obradovati što joj pokazujemo da ju uzimamo ozbiljno.
Otežavajuću okolnost u komunikaciji predstavlja činjenica što neki poremećaji značajno ometaju percepciju pa osobe sugovornikovu mimiku i geste interpretiraju drugačije nego što je to u socijalnom okruženju uobičajeno. Poznavanje utjecaja poremećaja i poštivanje određenih pravila komunikacije mogu pridonijeti izbjegavanju nesporazuma u komunikaciji između osoba koje imaju duševne tegobe i njihovih bližnjih.

Osnovna pravila

Jasne i nedvosmislene rečenice


Rečenice bi trebale biti kratke i sadržavati samo jednu poruku. Osobi s duševnim tegobama ponekad teško pada pratiti složene rečenice pa se može se dogoditi da joj do svijesti dopru samo posljednje riječi neke dugačke rečenice. Zato ne treba okolišati niti se služiti metaforama. Jasna i nedvosmislena rečenica glasi npr. :“Mislim da bi bilo dobro kad bi mi dnevno pola sata pomagao u vrtu.“ Preveć komplicirana bi bila npr. sljedeća rečenica: „Svakome je potrebno svjetlo, zrak i sunce pa bi bilo dobro da mi pomogneš u vrtu, ali pazi da ne počupaš cvjetnice koje su tek nikle.“ Može se dogoditi da sugovornik nakon prvog dijela rečenice više nije sabran te na kraju zapamti samo problem s biljčicama i pomisli kako je to za njega suviše komplicirano.

Jednoznačna pitanja


Jedno pitanje ne bi trebalo sadržavati dva suprotna prijedloga. Npr.: Hoćeš li danas ići sa mnom u kupovinu ili ćeš ostati kod kuće i čitati? Odgovor na slična pitanja nije nikome lagan, a pogotovo ne osobi s duševnim tegobama. One često imaju problem s donošenjem brzih odluka. Stoga pitanja treba postavljati jedno za drugim i uvijek pričekati odgovor. Npr.: Hoćeš li danas ići sa mnom u kupovinu? Ako odgovor glasi „Ne“, može slijediti pitanje: „Bi li radije ostao kod kuće i čitao?“ Na takvo pitanje sugovornik može dati nedvosmislen odgovor.

Neutralno izgovorena opravdana kritika


Prije nego započnete razgovor pričekajte da se bijes, ljutnja ili očaj slegnu. Ako tijekom razgovora dođe do napetosti, prekinite ga i odgodite za neki drugi trenutak. Nikad nemojte vrijeđati, nemojte kritizirati karakter osobe, ne posežite za usporedbama iz prošlosti, ne okrivljujte. Argumentirajte pozitivno i predložite rješenja kako izbjeći buduće konflikte. Primjer: A. ,odrasli sin obitelji B. , upada u kuhinju i viče ne svoju majku: “Ti si kriva što nisam ranije ustao jer me nisi probudila.“ Majku ovaj prigovor ljuti jer su se bili dogovorili da će A. tog dana samostalno ustati.
Dobro bi bilo kad majka u tom trenutku ne bi započinjala razgovor, nego rekla: „O toj temi sada ne želim razgovarati jer me ljuti tvoj prigovor i tvoj ton. Osim toga, upravo kuham. Poslije ručka možemo razgovarati i dogovoriti se oko ustajanja sljedećih dana.“
Ne bi bilo dobro kada bi majka u ljutnji rekla: „Ako mi stalno dolaziš s istim prigovorom, više te uopće neću buditi“.

„Ja – poruke“


U praksi to znači da treba jasno reći što „ja“ želim jer se „ja“ tako bolje osjećam. Npr.: Ja ne podnosim glazbu od koje se cijela kuća trese jer se zbog toga ne mogu koncentrirati na knjigu. Treba izbjegavati „ti-poruke“ kojima od drugoga nešto tražimo ili mu možda nešto predbacujemo. Drugoga možemo povrijediti ako kažemo: „Ti uvijek slušaš preglasnu glazbu. Nemaš nikakvog obzira prema meni. Ugasi je konačno!“. To bi mogao biti povod za svađu oko toga koliko glazba smije biti glasna. S „Ja-porukom“ naprotiv određujemo svoju osobnu granicu kojoj nitko ne može proturječiti.

Ravnopravan razgovor


Sugovornikove riječi treba pratiti s poštovanjem, interesom i bez prekidanja. Ono što drugoga tišti treba uzimati ozbiljno pa i kad u to ne vjerujemo ili nemamo takav problem. K. čuje glasove i danima lupa po zidovima tako da cijela kuća odzvanja. „Majko, netko me iznutra grdi“. „K., ja to ne čujem. Objasni mi kako te grdi? Poznaješ li taj glas?“
Majka pokazuje interes i strah shvaća ozbiljno. Razgovor će možda pomoći K. da se smiri tako da se i on i majka mogu odmoriti.

Neverbalna komunikacija kao most


Za vrijeme razgovora treba paziti na prijateljski izraz lica, potvrdno kimanje i sl. Kad razgovor krene u nepovoljnom smjeru ili zastane, dobro je zajednički nešto raditi, npr. šetati ili kuhati. Kretanje ili neka druga aktivnost pridonose tjelesnom i duševnom opuštaju. Osim toga, sugovornika ne moramo gledati u oči, a i sami možemo izbjeći njegove poglede.

Sendvič-poruke


Kad nešto želimo postići, dobro je razgovor započeti pohvalom, a zatim jasno i nedvosmisleno reći što nam nas opterećuje ili što ne možemo podnijeti te završiti u pozitivnom, ohrabrujućem tonu. Npr. P. su posjetili roditelji. Nakon što su otišli, P. kaže svojoj supruzi koja pati od depresije: „Veselilo me što si došla pozdraviti moje roditelje. Bilo mi je neugodno zbog strašnog nereda pa te molim te da se držiš dogovora i svoje stvari ne ostavljaš razbacane po dnevnom boravku. U tome si već dobro napredovala.“ Tako zajednički dogovorena granica „uredan dnevni boravak“ neće značiti maltretiranje, nego praktično utemeljen sporazum.

Mijenjanje uhodanih načina komunikacije


Ako razgovori dviju osoba ili članova obitelji uvijek završavaju u slijepoj ulici,uz često međusobno optuživanje, bilo bi dobro u prisutnosti neutralne osobe tražiti i isprobati druge načine ponašanja i nove obrasce razgovora. To mogu biti npr. članovi grupe podrške. Vanjski sugovornik može lakše usmjeravati razgovor, te pomirbeno intervenirati u slučaju prekoračenja granica.

Komunikacija u otežanim uvjetima


U pojedinim fazama duševnog poremećaja komunikacija je gotovo nemoguća. Osoba ne sudjeluje u razgovoru, ne reagira na informacije, čini se kao da ignorira izraze osjećaja. U takvim prilikama odustajanje od pokušaja razgovora bilo bi najgore moguće rješenje. Spremnost za komunikaciju možemo održati s nekoliko riječi pozdrava. Pa i kad osoba odbija svaki kontakt, dobro je u posebnim prilikama poslati joj pisanu poruku ili mali poklon.

Izvor:
Brošuru izdao Savez obitelji osoba sa psihičkim teškoćama njemačke savezne pokrajine Bavarske
http://www.lvbayern-apk.de/pdf/LApK_besser_miteinander.pdf (pristupljeno 1.11.2016.)

Prijevod: Lica duše

© Lica duše