Krivnja u procesu tugovanja nakon suicida

Chris Paul

 

KONSTRUKTIVNO PRORAĐIVANJE KRIVNJE

Krivnja muči, iscrpljuje, oduzima  san i životnu radost. Sram i krivnja često su povezani i otežavaju nastavak života. Nakon suicida nerijetko postoje mnoge  različite vrste  okrivljavanja što može dovesti do toga da razmišljanje o krivnji i odgovornosti uguši sve ostale misli i osjećaje u procesu tugovanja. Dan i noć misli se vrte oko pitanja "Zašto?" i čini se da jedini mogući odgovor leži u pronalaženju krivca. U ovoj brošuri željela  bih temu krivnje osvijetliti s različitih strana i pritom predstaviti neke neuobičajene ideje koje nazivam konstruktivnim prorađivanjem krivnje. Prvi put sam ih izložila 2002. godine na godišnjoj skupštini AGUS-a[1] te ih i  dalje razvijam. Na više od sto predavanja i isto toliko tečajeva stručnog usavršavanja, predstavila sam ih drugim asistentima za procese tugovanja kao i samim ožalošćenima. Cilj je bio i ostao: olakšati neizdrživu težinu i razviti nove mogućnosti djelovanja tamo gdje se sve čini izgubljenim. Da bismo  pronikli u složenu pozadinu većine osjećaja krivnje, nije dovoljno samo reći "Nitko nije kriv" ili "Naravno da ti nisi kriv".

 

PITANJA, PROSUDBE ILI ODGOVORI

Je li krivnja činjenica? Ili osjećaj? Sve u vezi s krivnjom teško je, ambivalentno i vremenski zahtjevno, a počinje  već s tim da uglavnom govorimo o osjećaju krivnje. No, kad netko kaže: „Ja sam kriva za njegovu smrt" ili "Ona mi je uništila život i kriva je za moje patnje", te rečenice su zapravo misli. Misli zatim izazivaju  različite emocije: sram, ljutnju, gađenje, strah i nesigurnost. Stručnjaci kažu da je krivnja mješavina  afektivnog i kognitivnog. Okrivljavanje je zapravo prosuđivanje  ili "presuđivanje" koje  izgovaramo kao da smo suci u procesu. I kao što u nekom procesu na sudu nije nedvojbeno jasno tko je za što kriv i kakvu kaznu on ili ona zaslužuju, tako je i s ožalošćenima  nakon suicida na njihovim unutarnjim  kaznenim  sudovima. Ožalošćena osoba često se  osjeća  istovremeno kao tužitelj, branitelj i sudac. Može sebe vidjeti kao počinitelja, ili kao sudionika u suicidu, ali i kao žrtvu čiji je  život uništen zbog suicida. Ili kao nekoga čiji se život teško poremetio zbog toga što su drugi zakazali te nisu spriječili suicid ili su ga čak "skrivili".

Okrivljavanje može ići u različitim pravcima:

• netko može sebe proglasiti krivim,

• može kriviti druge,

• može doživjeti da drugi krive njega.

Često su u jednoj osobi prisutne sve tri vrste okrivljavanja.

Primjer:

Gospođa S. svog je supruga upoznala u srednjoj školi, rano su se oženili i dobili troje djece. Nakon rođenja trećeg djeteta došlo je do restrukturiranja u tvrtki gospodina S. pa se morao  stručno usavršavati kako bi zadržao posao. To ga je jako plašilo. U narednom razdoblju patio je od nesanice, postajao sve tjeskobniji, uznemireniji i na kraju je primljen u bolnicu s dijagnozom teške depresije. Ondje je liječen dva i po mjeseca, a zatim otpušten s dobrom prognozom. Dan nakon izlaska iz bolnice oduzeo si je život. Gospođa S. je jako ljuta na bolnicu :“Profesionalci moraju moći procijeniti je li netko akutno suicidalan". Optužuje i roditelje svog supruga: “Roditelji bi morali  osposobiti svoju djecu da u krizi prihvate pomoć i ozdrave". Na kraju,  okrivljuje i vlastitog supruga: "Dobar otac to ne bi smio učiniti svojoj djeci!”.  Gospođa S. je ogorčena jer su samoubojstvom prekršena  mnoga unutarnja pravila koja su njezinom životu davala stabilnost.  Ponekad  gospođa S. pomisli: "Tako nešto ne događa se ženi koja stvarno voli svog muža." Iznad svega, srami se jednog svog krivog postupka. Naime, na samom početku njegove depresije, u razgovoru s jednom prijateljicom, ismijavala je  njegovu iznenadnu slabost. Slučajno je to čuo. Sad kaže: "Nisam to trebala učiniti!" Sve ove optužbe odražavaju se na njezin svakodnevni život i na nošenje s vlastitim  osjećajima. Gospođa S. angažira odvjetnika i tuži bolnicu. Na jednom internetskom portalu objavljuje loše kritike o bolnici. Svoju svekrvu i svog svekra kažnjava zabranjujući im kontakte s unucima. Ne posjećuje  suprugov grob jer je ljuta na njega i okrivljuje ga:"Ako njega nije bilo briga kako smo mi, zašto bih ja sada trošila novac za cvijeće?" Zbog sumnji u vlastitu ljubav prema suprugu sve lošije spava te nakon nekoliko mjeseci prestaje poduzimati bilo što što bi joj moglo donijeti trenutke opuštanja misleći da "na to nema pravo". Ova priča  primjer je za mnoga druga okrivljavanja koja se mogu javiti  i za njihove posljedice. Vratit ćemo se na nju kasnije.

 

OKRIVLJAVANJE I ŽALOVANJE

Razmišljanje o krivnji i odgovornosti dio je mnogih procesa žalovanja. Rodbinu preminulih zbog suicida često  iznenađuje da se slično  osjećaju i osobe koje su izgubile bližnje zbog drugih razloga, npr. zbog karcinoma. Javljaju se  pitanja koja su zapravo oblik okrivljavanja: Zašto nisam primijetio ranije? Zašto nisam našao  bolje stručnjake? Zašto smo vjerovali tim liječnicima? Zašto liječnici nisu mogli učiniti više? Zašto nisam shvatio koliko je loše? Zašto je odbijao pomoć?

Neke tvrdnje su također oblik okrivljavanja: Da sam bio tamo na vrijeme, to se ne bi dogodilo. Da sam ga voljela više, ne bi bio tako slab. To je napravio jer ga je napustila djevojka. Nisam uspjela kao majka. Nije to trebao učiniti.

Razmišljanje o krivnji dio je većine procesa tugovanja, ne samo nakon suicida. No, nakon suicida krivnja je često intenzivnija nego u drugim vrstama tugovanja. Tomu pridonose i vanjske okolnosti: Prvi susret sa smrću zbog suicida, susret je s policijskim službenicima koji utvrđuju radi li se možda o ubojstvu. Zbog toga se ožalošćeni u prvim minutama tugovanja tretiraju kao svjedoci ili čak osumnjičenici pri čemu u zraku visi riječ krivnja.

Vanjski  promatrači uvijek traže razloge ZAŠTO?,  a u žarištu interesa češće je pokojnik i njegovi motivi nego ožalošćeni. Ožalošćeni su vanjskom svijetu često zanimljivi samo kao mogući prouzročitelji  suicida, jer "mora da tu nešto nije bilo u redu." U AGUSu ne mislimo da "tu nešto nije bilo u redu." Poštujemo i  respektiramo sve koji tuguju nakon suicida, kao i one koji su umrli  počinivši ga.

 

OKRIVLJAVANJE KAO NEŠTO NAUČENO

Čim govorimo o krivnji, pomislimo na nju ili ju osjetimo, već smo kod dubokih egzistencijalnih pitanja. Riječ je o pitanjima pravde i nepravde. Većina ljudi  uvjerena je da ima urođeni "osjećaj za pravdu". Nije lako prihvatiti da nam znanje o tome što je ispravno, a što pogrešno nije prirođeno. To je iskustvo stalno prisutno  u suživotu s djecom: Moramo ih naučiti  što smiju, a što ne, počevši s rečenicom "Kad je  na semaforu  crveno svjetlo, ne smiješ prelaziti ulicu", preko "Ne smiješ udariti sestru kad dobije igračku kakvu bi ti želio imati" do “Nije u redu čupati krila živom leptiru". Pritom se definicije ispravnog i pogrešnog, dopuštenog i zabranjenog razlikuju  od obitelji do obitelji, od kulture od kulture.

Neke osobe odrastaju s krivnjom jer im se već kao djeci  govorilo da su nevaljali, da su krivi jer je npr. brak roditelja nesretan ili jer je osnivanje obitelji roditelje spriječilo u ostvarivanju  životnih snova. Na neke druge utječu vjerske  norme  koje  tjelesnost, seksualnost, samovolju ili užitak smatraju grešnima. Naučena pravila i zapovijedi utječu na ostatak  života i na odluke koje donosimo. Samooptuživanje ili okrivljavanje drugih nije nebitno - ono mijenja cijeli život. Kad se jednom počne, može biti  teško prestati razmišljati u kategorijama "kriv" i "nevin",  "počinitelj" i "žrtva"; uvijek se  mora nekoga kažnjavati ili biti kažnjen, a svijet postaje veliki zatvor. Vrijednosti poput tolerancije, velikodušnosti i povjerenje nije lako uskladiti s  načelom krivnje. Svatko ima svoj osjećaj krivnje, koji se u mnogo čemu preklapa  s onim drugih ljudi, ali je uvijek jedinstven. Učimo razmišljati u kategorijama krivnje, kao što učimo čitati i pisati. To nam daje određenu sigurnost o tome što smijemo činiti, a što ne i što možemo učiniti kada smo učinili nešto loše. Tako se stvara naš "osobni zakonik". On je vrlo individualna mješavina obiteljskih pravila, općih zakona i vrlo osobnih temeljnih uvjerenja.

Primjer:

M. je uvijek bila sigurna da prave sestre osjećaju kad jedna od njih nije dobro, čak  i kad su stotinama kilometara udaljene jedna od druge. Međutim, u vrijeme kad si je njezina najmlađa sestra oduzela život, M. je uživala provodeći  dan na bazenu na otvorenom. Kad je navečer saznala za sestrinu smrt, osjećala se beskrajno loše  smatrajući se izdajicom.

 

NAČELO KRIVNJE I NAČELO ODGOVORNOSTI

Čim počnemo razmišljati o krivnji, razmišljamo i o kazni.

Središnja razlika između krivnje i odgovornosti je u kazni. Ako sam za neki događaj "odgovoran", moram samo "snositi posljedice." Ako sam pak za neki događaj “kriv”, moram osim mogućih posljedica prihvatiti i  kaznu. Načelo krivnje kaže: Učinjena je nepravda, prekršeno je pravilo, ravnoteža između dobra i zla je narušena. Poznati simbol pravednosti  je Justicija koja zavezanih očiju drži vagu u ravnoteži. Pravda je idealno stanje. Kad se suočimo s tugom i nesrećom, vaga dospijeva u neravnotežu. Možemo to prihvatiti i reći : "Takav je život," nadajući se  da će se  stanje opet nekako uravnotežiti. Druga mogućnost je da postoji krivnja i  da  je nužna "pravedna kazna" kako bi se ponovno uspostavila ravnoteža.

Mehanizam uravnoteživanja može imati različita lica:

Nasilje

Želite nekoga udariti ili čak ubiti. Želite se osvetiti, želite  da se strahota koju ste  doživjeli dogodi i drugome. Nasilje  može biti i verbalno: Vrijeđanje i klevetanje  također su oblici nasilja.

Uskraćivanje

Uskraćujete sebi ili drugima sve što je  lijepo i što pruža zadovoljstvo. Odričete se  svojih hobija. Samooptuživanje  i samokažnjavanje je kao "zatvorska samica". Niste je odabrali, ali izgovarate rečenice poput ovih: „Ne zaslužujem to."  ili “On/ona više nema pravo na to!”

• Prekid kontakta, uskraćivanje ljubavi

Prekidate kontakt, više ne odgovarate na pozive. Vršite pritisak na druge članove obitelji da i oni prekinu kontakt s "krivcem". Optužujući sebe, okajavate prijestup kao da živite u nekom zabačenom samostanu ne dopuštajući si  čežnju za drugim ljudima pa čak ni čežnju za ljubavlju.

Davanje zadovoljštine

U  fokusu vam nije osobna patnja, nego ono što koristi drugima -  pojedincu ili grupi.  Odabirete način kako možete činiti dobro, a da ne naudite ni sebi ni drugima.

Ožalošćeni mogu izabrati konstruktivne oblike okajavanja, između ostaloga pružajući podršku drugima u procesu žalovanje ili angažirajući se  u radu na sprječavanju suicida.

Kažnjavanjem, osvetom, samooptuživanjem i samokažnjavanjem ožalošćeni često nažalost ne postižu željeni cilj, tj. oslobođenje od "krivnje" koju  pripisuju sebi ili drugima.

Svatko tko sebe ili druge osuđuje za  "ubojstvo" ne  može dosuditi ništa drugo osim doživotne  kazne. S tim mehanizmom kažnjavanja teško je postići sretan i ispunjen  nastavak života pa makar i u dalekoj budućnosti. Izuzetak je davanje zadovoljštine. Ono omogućuje smisleni oblik oslobađanja od krivnje bez mržnje i prezira prema sebi i prema drugima.

Primjer:

Gospođa X. je bila jako iscrpljena nakon sinovljeva suicida. Zamolila je šefa da joj smanji količinu posla. Ponudio joj je da izabere jedno od dvaju područja u kojima bi mogla raditi kraće. Gledajući unatrag, shvatila je da nije izabrala područje koje ju je uvijek najviše veselilo. To joj se tada nije činilo važnim, ali kasnije je shvatila da je tako samu sebe kaznila.

OKRIVLJAVANJE PONEKAD IMA SMISLA

Ožalošćeni s kojima se susrećem pokušavaju se što "razumniji" nositi sa samooptuživanjem, optuživanjima drugih pa čak i s optužbama koje drugi upućuju njima. Okolina ih u tome uglavnom podržava. Ožalošćeni vrlo pomno ispituju što su učinili  i što su propustili učiniti. To se propitivanje odnosi  i na druge osobe uključene u situaciju prije suicida, bilo da radi o  članovima obitelji, prijateljima ili psiholozima.

No, neki se ožalošćeni  unatoč svom propitivanju, shvaćanju, razumijevanju ili čak opravdavanju i dalje osjećaju krivima ili krive druge. U glavi im se stalno vrte  ista pitanja, a život im je poput kažnjeničkog logora. Okolina zbog toga obično postane nestrpljiva pa  ožalošćeni osjećaju dodatnu krivnju jer ne mogu "razumno sagledati" stvari. Ni pokušaj da to što se dogodilo oproste sebi i drugima ne uspijeva tako jednostavno  kako se čini. Neki se ožalošćeni osjećaju još lošije  i još više krivima što se više trude skinuti krivnju sa sebe ili s drugih. Stoga je korisno razumjeti da se iza osjećaja krivnje ponekad kriju drugi osjećaji i misli kojih ožalošćeni nisu svjesni, a  koji bi im bili još nepodnošljiviji.

Samookrivljavanje i okrivljavanje drugih može biti pokušaj zadovoljavanja triju  središnjih potreba u procesu tugovanja:

Potreba za suvislim objašnjenjem: "Ne mogu podnijeti da ne razumijem."

Potreba za utjecajem i suodlučivanjem u vlastitom životu: “Ne mogu podnijeti da imam tako malo utjecaja."

Potreba za pokojnikovom blizinom: “Ne mogu podnijeti gubitak nekoga koga toliko volim i trebam.”

 

OKRIVLJAVANE I POTREBA ZA OBJAŠNJENJEM

Veliko pitanje ZAŠTO koje prati  većinu suicida, znak je nastojanja ožalošćenih da shvate i otkriju smisao događaja. Otkud suicid? Gdje je veza s ostatkom zajedničkog  života? Kako ga integrirati u vlastitu budućnost? Što  govori o meni, o mojoj sposobnosti da volim, o mojoj sposobnost da doživim druge ? Kako  nastaviti živjeti s tim događajem? Koje zaključke izvući iz njega?

Ono što posebno  iscrpljuje ožalošćene jest  neobjašnjivost suicida.

Što suicid više proturječi  životu i osobnosti osobe koja ga je počinila, veća je zbunjenost ožalošćenih. Nedostatak objašnjenja doživljavamo kao nešto nepodnošljivo. Ljudi žele razumjeti svijet. Ne želimo se osjećati poput  pijuna nepredvidljive sudbine. Načelo krivnje daje objašnjenja. Ono uspostavlja jasan kontekst  u kojemu sve ima svoj red. Zastrašujuć i neugodan red, ali red koji se  ipak čini boljim od  totalnog kaosa u kojemu nema objašnjenja za suicid. Ili nema objašnjenja koje ožalošćeni  mogu prihvatiti.

Mnogi ožalošćeni mogu  lakše  podnijeti okrivljavanje  sebe, liječnika ili rodbine, nego pomisao da je osoba odabrali smrt svojom slobodnom voljom (i protiv zajedničkog života). Samookrivljavanje i pripisivanje krivnje drugima daju objašnjenje onoga što se dogodilo, a time i neki oblik sigurnosti.

Ožalošćeni koji okrivljavanje nesvjesno koriste kako bi izdržali kaos zbunjenosti i nedostatka jasnoće, iz osjećaja  krivnje mogu izaći jedino radom na razjašnjenju. Često je zapravo riječ  o poimanju samog događaja smrti. Mnogi ožalošćeni zbog  suicida nemaju dovoljno informacija o načinu na koji je osoba umrla niti o izgledu pokojnika. Razjašnjenje  kako, gdje i kada se dogodio suicid, ispitivanje sanitetskog osoblja, policajaca i drugih dionika može ublažiti osjećaj nestvarnog. Neki se ožalošćeni žele uvjeriti uvidom u policijsku istragu. Kad  dobiju odgovor na barem neka otvorena pitanja o suicidu, krivnja  se često  smanjuje, a time također veliki teret neprestanih misli o  krivnji i osjećaja koji je prate. Zatim započinje ponovno razmatranje mogućih razloga suicida. Kriviti sebe, pokojnika ili druge, jedan  je od načina objašnjenja suicida. Ima savršenog smisla u kritičkom propitivanju ​​sebe i drugih. Ali ima isto toliko smisla razmisliti o tome  postoje li slučajnosti, mijenjaju li se ljudi u bolesti toliko da na to više nitko nema utjecaja, govore li nam ljudi koje volimo uvijek istinu. Na posljetku i o tome  da nikome ne možemo zaviriti u  glavu i da mnogo  toga u životu ostaje tajna. Tako nastaje splet mogućih objašnjenja koja nemaju veze samo s krivnjom.

 

OKRIVLJAVANJE I POTREBA ZA UTJECAJEM I MOĆI

Suicid je uvijek iznenadna smrt koja bližnje  zatekne nespremne. Izravno suočavanja s ovom vrstom smrti uvijek prati snažno iskustvo gubitka kontrole. Ako je suicidu prethodila duševna bolest ili očita kriza, bližnji su već tijekom tog vremena imali intenzivno iskustvo nemoći. Želja da se pomogne bliskom i voljenom biću  miješa se s nadom u poboljšanje i fantazijama o spašavanja. Ideja da  "prava ljubav" može iscijeliti bilo koju bolest, a posebno duševnu, snažno je ukorijenjena  u našem  društvu.  Kad  si osoba oduzme život, produbljuje se osjećaj nemoći pred bolešću i/ili očaj preživjelih.

Primjer

Kolegica mi je ispričala ovaj slučaj: U jednoj tvrtki čovjek (g. W.) si je oduzeo život.  Prethodno je dvojici kolega poslao e-mail da je u svom uredu. Oni su ga ondje našli mrtvog.  Bili su šokirani i tužni, kao i ostalih sedamdesetak  zaposlenika tvrtke. Tijekom psihološkog savjetovanja za oko polovinu zaposlenih, na vidjelo su izišli  prigovori na račun preminuloga;  nije to trebao učiniti svojim kolegama. U raspravi koja je uslijedila polako se stvorila drugačija slika.  Gospodina W. je imao suprugu  i troje male djece.  Kolege su osjećale olakšanje zbog toga što ga ni supruga  ni djeca nisu našli mrtvog. Nadalje, naslućivali su da  g. W. u trenutku smrti nije želio biti na nekom nepoznatom mjestu te da je  smrću u firmi želio što je moguće više  poštedjeti svoju obitelj. Ova perspektiva promijenila je raspoloženje. Otpor i ljutnju zamijenila je tuga, ali i prilika da gospodina W. zadrže u kolegijalnom sjećanju.

 Osjećaji gubitka kontrole  i nemoći  krajnje su neugodni. Izazivaju paniku i otpor jer u ekstremnom slučaju mogu biti opasni po život. Bespomoćne osobe, ma koliko se trudile, ne mogu  se više  oduprijeti  udarcima sudbine poput suicida,  nasilja i sl. To često dovodi do  velikih emocionalnih povreda pa govorimo o psihotraumatizaciji.

Kada se krivica pripisuje drugima, riječ je o sljedećem  mehanizmu:

Osoba doživljava da zapravo nema utjecaja na ono što joj je važno. Mora izdržati da  je netko koga voli i tko joj je potreban sebi oduzeo život. Još prije smrti,  bližnji često  doživljavaju da su bespomoćni pred stalnim pogoršanjem bolesti. Možda su ih bolnice ili liječnici  držali u neizvjesnosti u vezi s dijagnozom i tijekom liječenja. Možda su morali bespomoćno  čekati na terapiju ili na mjesto u bolnici. U toj prepuštenosti  na milost i nemilost okolnostima i odlukama drugih,  može se dogoditi da bližnji "okrenu batinu" i „uzvrate udarac.“ U okrivljavanju drugih osjećamo snagu; još uvijek možemo stvarati probleme drugima, povrijediti ih. Kad osjetimo da možemo utjecati na druge, pa bio  taj utjecaj i bolan, svijest o nemoći  na trenutke nestaje. To može ići toliko daleko da bližnji tuže bolnicu zbog pogrešnog liječenja što zaista može biti  prilika  za konstruktivne promjene, ako npr. dovede do  promjena u  kliničkom postupanju. Promjena će koristiti  drugima. Dogodit će se nešto dobrog, pa makar tek u budućnosti. To ožalošćenima  vraća osjećaj da imaju utjecaj. Ponekad će  netko biti kažnjen zbog  nemarnog postupanja, a ožalošćeni će tako  iskusiti da su se mogli zauzeti  za sebe i za pokojnika, želja za osvetom i kompenzacijom bit će također zadovoljena. Češći je pak slučaj da netko  ulaže žalbu za žalbom na različitim stupnjevima sudskog postupka  iako  od samog početka nema izgleda za uspjeh. Ta očajnička želja za utjecajem postaje nešto što ožalošćenima oduzima svu životnu radost, udaljuje ih od prijatelja i obitelji te  u konačnici sve više povećava njihovu nemoć.

Kad je riječ o samooptuživanju, na djelu je sljedeći mehanizam:

Gledajući izvana, bespomoćna osoba je žrtva  okolnosti ili drugih ljudi. Međutim, mnoge osobe koje se osjećaju bespomoćno često za to stanje krive sebe. U svom tumačenju bolne situacije oni sebe - nemoćnu žrtvu -  pretvaraju u aktivnog uzročnika - počinitelja.Time barem u području interpretacije i sjećanja sprečavaju gotovo nepodnošljiv osjećaj izručenosti nemoći. Mnogi koji svoju nemoć nisu sami skrivili i koji su pretrpjeli užasne stvari, mrcvare sebe u potrazi za objašnjenjem. Očito je da nama ljudima, našem mozgu, treba svijest  o sposobnosti djelovanja i mogućnosti odlučivanja. Svijest da na neku situaciju nemamo utjecaj izluđuje nas. Pripisivanje "krivnje", tj. utjecaja, čak i moći,  pomaže da stanja bespomoćnosti postanu podnošljiva. Izgleda da ljudi mogu lakše  živjeti sa sviješću "sam sam  kriv" nego s osjećajem potpune nemoći. To  također može vrijediti i za osjećaj krivnje koji bližnji imaju nakon suicida. Zvuči provokativno, ali tko sebe (ili druge) "krivi za sve", pripisuje sebi (ili drugima) veliku moć. Osjećaji bespomoćnosti, nesposobnosti da se bilo što  učini, "beskorisnosti",  mogu  nas paralizirati i oduzeti svaku volju za životom. Osjećati se  "krivim", znači sebi pripisati moć, pa bila to i zlokobna moć. Samooptuživanja nakon suicida mogu prvenstveno biti pokušaj potiskivanja  osjećaja nemoći i napuštenosti. Okrećući se  protiv sebe, mučimo se  optužbama zbog vlastitih postupaka i osjećaja.

Pomoć se može sastojati u tome da  život ponovno, što je više moguće, uzmemo  u svoje ruke. Iskustvu nemoći zbog suicida treba suprotstaviti mnogo malih iskustava kroz koja ožalošćeni doživljava da ono što radi ima smisla, da ono što osjeća odgovara činjenicama, da može brinuti o sebi (i o drugima), da može nešto promijeniti.

 

OKRIVLJAVANJE I ČEŽNJA

Okrivljavanje može biti intenzivno i iz jednog drugog razloga. Neovisno o razlogu tugovanja, okrivljavanje stvara jaku emocionalnu vezu. Ljudi zbog kojih se osjećamo krivima, ili oni za koje smatramo da su nam učinili nešto loše zauzimaju velik prostor u našoj nutrini. Čak i ako godinama s njima nismo razgovarali, pokreću u nama snažne osjećaje i dominiraju našim mislima. U procesu tugovanja nije riječ samo o "otpuštanju" koje se često spominje nego i o zadržavanje sjećanja i osjećaja. Mnogi ožalošćeni žele zadržati pokojnika u svojim mislima i u srcu. Ni nakon suicida ne prestaje čežnja za povezanošću. Neki ožalošćeni sumnjaju u to da je između njih i pokojnika stvarno postojala ljubav i povezanost. Suicid često doživljavaju kao odbacivanje i podcjenjivanje sebe kao osobe, ali i kao obezvređivanje zajednički proživljenog vremena i odnosa. Često  više ne mogu vjerovati u prošlu sreću. U osvrtu na prošlo vrijeme, ožalošćenima  zbog suicida se čini kao da su se prevarili, kao da nisu bili voljeni, kao da nisu voljeli. Svi pozitivni osjećaji privrženosti  postaju upitni ili nedostupni. Nastaje vakuum koji je teško izdržati. Nakon suicida sjećanja se fokusiraju na sam suicid  i na vrijeme kratko prije njega i na osjećaje zaprepaštenosti, straha, ljutnje i krivnje.

Ljutnju i krivnju  uvijek osjećamo prema sebi, ili prema  nekom drugom. Pritom u  krivnji možemo ustrajavati duže nego u ljutnji. Svoju čežnju da preminulog zadrže u sjećanju i u srcu, ožalošćeni mogu  zadovoljiti i samooptuživanjem jer ne znaju drugog načina kako pokojniku dati novo mjesto u svojim mislima i osjećajima.

Pomoć se može sastojati u prizivanju sjećanja na živu osobu, na lijepa vremena i zajedničku sreću. Tada prevladavaju osjećaji zahvalnosti, ljubavi i čežnje, a ne  ljutnja, sram i nemoć koji idu ruku pod ruku s okrivljavanjem. Moguće je sjećati se teških vremena i užasne vijesti o smrti s drugačijim osjećajima i procjenama od onih koji idu za tim da se nađe krivac ili da se cijelu situaciju pošto poto potisne kao da se nikada nije dogodila ili da  svako sjećanje uvijek iznova  prouzroči potpunu shrvanost. Moguće je razviti suosjećanje za pokojnika, ponekad i za druge uključene osobe, ali prije svega za same sebe. Moguće je cijeniti napore i pokušaje  koje je pokojnik u proteklom vremenu poduzimao, i mi s njim zajedno,  čak i ako ti napori nisu doveli do željenog cilja. Štoviše, moguće je sjećati se strašnih događaja  uočavajući "mala čuda" i biti zahvalan za  trenutke podrške, utjehe i razumijevanja i zajedništva. Svako sjećanje koje budi osjećaje drugačije od "krivnje", mržnje i srama, omogućuje pozitivnu povezanost s pokojnikom, a  pozitivna povezanost obično djelomično smanjuje osjećaj krivnje. Potrebno je također da ožalošćeni imaju strpljenja sami sa sobom. Ne postoji čarobna formula ili brz ritual koji mogu odmah ukloniti svako okrivljavanje i dovesti do unutarnjeg oslobođenja. Ponekad razračunavanje s pitanjima  krivnje traje godinama i ima neugodne posljedice po svakodnevicu. Ipak, ako brže ne ide, treba to prihvatiti i ne dopustiti da  postane povod za novo okrivljavanje, npr. "Ne trudim se dovoljno".

Primjer

Treba pažljivo slušati i gledati. Potrebno je vrijeme da se otkriju izvori iz kojih se krivnja napaja. Ljudima  koji krive sebe ili druge potrebne su osobe koje imaju strpljenja i spremnost   da stvarno slušaju. Veoma me dojmilo  kada je prije nekoliko godina jedan čovjek  došao k meni  na razgovor iz petsto kilometara  udaljenog mjesta. Kad sam ga pitala za razlog  napornog putovanja odgovorio je: "Samo sam htio razgovarati  s nekim tko neće nakon pet  minuta reći da nije nitko kriv. Htio sam  moći pričati bez prekidanja."

 Na početku ove brošure ispričala  sam slučaj gospođe S. Sad ću ga koristiti da bih opisala na kojim razinama se može dogoditi okrivljavanje.

 Jesu li prekršena pravila osobnog zakonika?

Baviti se pitanjima morala i etike, važna je i dragocjena ljudska osobina. To uključuje i provjeravanje jesmo li ostali vjerni svojim unutarnjim pravilima  i jesu li se  drugi "držali pravila", bilo vlastitih, bilo onih propisanih važećim  zakonom. Ovo "normativno okrivljavanje" ponekad može biti predmetom sudskog procesa, ali većina  rasprava o nečemu  što smo mi sami okarakterizirali kao prekršaj vodi se  u  našoj unutarnjoj sudnici. Stoga se može se dogoditi da nešto što jedna osoba smatra najgorim prekršajem,  druga to isto drži nevažnim. Svatko ima svoj vlastiti zakonik i ne možemo zahtijevati da drugi neku  situaciju ocijene i procijene jednako kao mi.

Primjer

Gospođa S. je jako ljuta i krivi  bolnicu: “Profesionalci moraju moći procijeniti je li netko akutno suicidalan". Krivi također svekrvu i svekra jer smatra da njezinom suprugu nisu pružili dovoljno ljubavi. Svom suprugu žestoko predbacuje da nije mislio na djecu: "Dobar otac to ne bi smio učiniti svojoj djeci!”. Gospođa S. je ogorčena jer su suprugovim suicidom prekršena mnoga unutarnja pravila koja su joj davala  životnu stabilnost. Okrivljuje i sebe -  naročito pogrešnim i sramotnim smatra što se na početku suprugove  depresije, u razgovoru s prijateljicom, rugala  njegovoj bezvoljnosti. Gospođa S. je čvrsto uvjerena da to nije smjela učiniti i veoma se srami zbog svog ponašanja.

 

 Kazne izrečene u nutrini

Kazne su obično vremenski ograničene. Ponekad pomaže razmisliti o tome jesmo li  već nešto "okajali" ili jesu li drugi već dovoljno dugo bili kažnjeni. Ponekad  izričemo "doživotnu kaznu" onima koji su po našem mišljenju skrivili suicid. U tom slučaju imamo dvije mogućnosti: Prva je da razmislimo o opraštanju (pogledajte neke prijedloge u nastavku), a druga da si posvijestimo da nakon određenog vremena i za teška krivična djela kazna može biti ublažena. Tako život opet postaje malo kvalitetniji.

Primjer

Gospođa S. tuži bolnicu i objavljuje loše kritike na jednom internetskom portalu. Svekrvu i svekra kažnjava tako što im zabranjuje kontakt s unucima. Ne posjećuje suprugov grob jer misli: „Ako njega nije bilo briga kako je nama, zašto da trošim novac na cvijeće?”Gospođa S. spava sve lošije, stalno se budi razmišljajući o pogreškama koje vidi u bolničkoj praksi i kod svekrve i svekra. No, najviše je muči sumnja u vlastitu ljubav prema suprugu, grižnja savjesti i samookrivljavanje. Uvijek iznova misli:"Da sam barem...". Ni nakon nekoliko prvih mjeseci, ne dopušta sebi ništa što bi joj donijelo trenutke opuštenosti jer misli da na to "nema pravo".

 Može li  intenzivna i dugotrajna krivnja  imati veze  s nekim potrebama koje zbog suicida nisu mogle biti  primjereno zadovoljene?

 

POTREBE TRAŽE ZADOVOLJAVANJE

Moje je iskustvo da treba obratiti pažnju na nezadovoljene potrebe. 

Krivnju i optuživanje koje služe da bi zadovoljie  neku egzistencijalnu potrebu, nazvala sam "instrumentalno optuživanje" jer se koriste kao instrument, kao štaka. Tek kad se  potrebe zadovolje na  druge načine, krivnja se smanjuje. To znači da se npr.  čežnja za unutarnjom povezanošću s preminulim može  zadovoljiti sjećanjem  na  zajednički život, na dobra i loša vremena, kroz snove i iskustvo prisutnosti.

Primjer

Gospođa S. primjećuje da jednostavno ne može razumjeti zašto je njezin suprug to učinio. Izgubila je sudski spor protiv klinike, a da pritom nije saznala ništa o njegovim posljednjim  danima. Izluđuje je predodžba o njegovoj smrti. Za stvaranje unutarnje slike o tome što je njezin suprug vjerojatno mislio i osjećao, nisu joj dovoljni izrazi poput "depresija"i "kriza"  (potreba za objašnjenjem). Očajna je što mu nije mogla pomoći. Sumnja u sebe, počinje se bojati donošenja odluka, osjeća se kao loptica koju život i drugi ljudi bacaju sad ovamo sad onamo (potreba za utjecajem i moći). I nedostaje joj suprug, nedostaje joj svake minute, osjeća  nepodnošljivu usamljenost. Međutim,  svaki put kad pomisli na njega, izranjaju slike smrti i  njegovih posljednjih sati. Sjećanje je vrlo jako, ali  zastrašujuće (potreba za vezom).

Potrebu za utjecajem i učinkovitošću možemo  zadovoljiti kroz iskustva "ovdje i sada". Naime, kada shvatimo da nešto možemo promijeniti, bez obzira na to koliko mala bila promjena, bit će nam lakše priznati da postoje stvari koje su izvan naše kontrole. Učinkovitost  malih stvari doživljavamo npr. u organizaciji našeg svakodnevnog života, u samoj činjenici da smo preživjeli, u traženju i prihvaćanju pomoći, u doživljajima učinkovitosti na poslu ili u hobiju, u iskustvu da  neka naša riječ ili gesta može pomoći drugima. Potrebu za logičnom pričom i za objašnjenjima možemo zadovoljiti  tako da najprije pribavimo sve dostupne informacije. To može biti uvid u policijski dosje ili odlazak  na mjesto suicida  ili razgovor s mnogo ljudi, uključujući psihoterapeuta, vlastitu majku ili snahu. Te potvrđene informacije su poput dijelova slagalice od kojih zatim možemo složiti priču. Zanimljivo je da se od istih sastojaka mogu složiti različite priče tako da možemo govoriti o “traganju za novim obrascima tumačenja". No, ponekad nedostaju neke činjenice, npr. ako je netko nestao  dan prije samoubojstva, tako da bi primjereniji izraz  bio "stvaranje legende", koji  upućuje na to  da se ponekad moramo poslužiti maštom. Pritom vrijedi samo jedno pravilo: Da bi bile valjane, legende moraju biti utemeljene u  stvarnosti. To su priče koje  pričamo sami sebi kako bismo popunili praznine između dokazivih činjenica.

Primjer

Gospođa O. je doživjela da  njezina kći B., s kojom je oduvijek imala prisan odnos već s 14 godina postane ovisnica o drogama. Posljednje sjećanje na živu kćer bio je slučajan susret na ulici gdje je vidno narušena zdravlja prosila. Kad joj je majka ponudila pomoć, izvrijeđala ju je i otjerala, kao što je to učinila desetke puta ranije. Svaki put kad bi se  gospođa O. sjetila svoje kćeri, ova bi slika  izranjala u prvi plan i  izazivala burne reakcije samooptuživanja, optuživanja bivšeg supruga  i društva u cjelini. S vremenom se gđa  O. osjećala sve slabijom. Htjela  je napustiti  posao odgajateljice jer " nije bila sposobna ni za što, a pogotovo ne za rad s djecom", smršavila je, nije mogla spavati, prestala se družiti  sa svojim prijateljicama. Ipak, s vremenom je uspjela prizvati jedno drugo sjećanje na svoju kćer - scenu s rođendanske zabave, iz vremena prije ovisnosti. U toj sceni njezina  kći pleše u krugu prijateljica, smije se  i ozareno gleda majku. Ta unutarnja slika omogućila je gđi O. da osjeti toplinu, odanost i intenzivnu povezanost sa svojom pokojnom kćeri. Žestina optuživanja se smanjila, a život gđe O. postao je kvalitetniji.

 Ako se potrebe koje zbog  suicida nisu mogle biti  primjereno zadovoljene ne zadovoljavaju okrivljavanjem, već na druge načine, najčešće preostaju neke “normativne optužbe" utemeljene na osjećaju ožalošćenog da je on sam ili netko drugi prekršio važna unutarnja pravila. Većina ožalošćenih može se nositi s tim. Nekima je to čak poticaj za osobne promjene ili za angažman  na društvenim promjenama. Tako teško breme pokore obično postaje lakše, a gubitak kvalitete života manji.

 

PRIHVATITI DA NISMO SAVRŠENI   

 “Tko bi  mogao tvrditi da u odnosu s drugima nije učinio nikakav propust."(Verena Kast) Svi smo mi roba s greškom."( Margot Käßmann) Čini se da nije moguće savršeno voljeti. Životno iskustvo pokazuje da roditelji griješe u postupanju s djecom, djeca povrjeđuju roditelje, partnerstva i prijateljstva stalno prolaze kroz razdoblja nepovjerenje i nerazumijevanje. Nažalost, doživljavamo i to da  ljubav nije lijek za sve probleme i bolesti, da nikada nije savršeno strpljiva i posve nesebična. Očekivanje da pomažemo jedni drugima, uvijek pa i u najtežim situacijama, nije moguće ostvariti.  Spoznaju o  vlastitim nedostatcima i ograničenjima u odnosima lako je prihvatiti u teoriji. Međutim, čim je treba primijeniti na aktualne konflikte s bliskim osobama, filozofsku staloženost nadjačavaju osjećaji povrijeđenosti i odbacivanja, a u osvrtu na odnos koji je okončan suicidom, istina o neizbježnim propustima u odnosima gubi na značenju. Ožalošćeni ne tragaju toliko za stvarnim pogreškama i slabostima u prošlom odnosu, koliko za razlozima suicida. Uvjereni su da razloge trebaju tražiti u vlastitom ponašanju te  polazeći od te pretpostavke nanovo interpretiraju svoje postupke. Pritom je svejedno što su zapravo učinili: U traženju razloga za suicid svako ponašanje postaje pogrešno ponašanje. Tko je preminulom ukazivao povjerenje, kasnije će to smatrati neodgovornošću i nebrigom. Tko ga je kontrolirao, naknadno će to tumačiti kao nedopustivo ograničavanje  i tutorstvo. Tko se namjeravao rastaviti, osjećat će krivnju, tko je odbijao prekinuti vezu - također. Gledajući unatrag, može se  činiti da su razgovori za preminulog bili preveliko opterećenje, ali također može izgledati kao da su  propušteni   razgovori prouzročili suicid. Ožalošćeni koji se osjećaju krivima cijeli svoj  život prije suicida doživljavaju kao prijestup. Svijest o krivnji  ne ovisi  o realnim  propustima u izgubljenoj vezi, a fiksiranje na  vlastitu krivnju za suicid onemogućuje čak i poštenu potragu za propustima i slabostima u vezi jer sve što se u njoj događalo svodi  na suicid. Traganje za propustima i pogreškama u odnosu zahtijeva spremnost da se odreknemo okrivljavanja  kao objašnjenja za suicid. Treba se suočiti  s greškama u odnosu sa živim čovjekom, neovisno o kasnijem suicidu. "Male" greške kao što su nepažnja, nestrpljivost, nerazumijevanje kao i "veliki" prijestupi poput okrutnosti, fizičkog ili seksualno nasilja značajan  su  teret za svaki odnos, velika povreda pojedinca, a time i povreda pravila suživota koja prihvaća većina ljudi. Ta "krivnja" nije zbog kasnijeg samoubojstva ni veća ni manja.

Osobe koje žele preispitati vlastite postupke i osjećaja trebale bi pažljivo pogledati što su stvarno učinile. Američki stručnjak za tugovanje J.W. Worden to naziva "provjeravanjem stvarnosti". Svatko tko misli da je učinio premalo neka se zapita što je stvarno učinio.

Odgovor može biti da je zapravo učinio sve što je bilo moguće. Spoznaja vlastite nemoći da  drugu osobu održi na životu može biti tako nepodnošljiva da se ožalošćeni radije vraćaju starom osjećaju krivnje. To se događa sve dok nisu u stanju podnijeti spoznaju da su bili nemoćni. Provjeravanje  stvarnosti također može rezultirati spoznajom da je nešto propušteno. I u tom slučaju treba se zapitati za razlog. Ponekad zapravo nije bilo načina da se nešto učini. Provjeravanjem  stvarnosti moguće je otkriti neke stvarne propusta  u odnosima. Tada  difuzni osjećaj krivnje "za sve i uvijek"  ustupa mjesto svijesti o pojedinačnim jasno definiranim postupcima koje ožalošćeni smatra pogrešnima, a koji su se dogodili na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Okrivljavanje koje uključuje riječi "uvijek" i "sve" (npr. "Ja sam za sve kriva.")  površno je, netočno i  ne odgovara stvarnosti. Isto vrijedi i za okrivljavanje  s "nikad" i "ništa" (npr. "Nikad ti nisam dao ono što ti je trebalo."). Tumačenje što je pogrešno, a što je ispravno ili prikladno ravna se prema unutarnjim vrijednostima ožalošćenog. Neki ljudi mjerodavnim smatraju "sud" neke ugledne osobe ili svećenika, ali sud o svom ponašanju u konačnici donosimo sami.

Prepoznavanje i definiranje pojedinačnih propusta i pogrešaka ima smisla ako dovede do  promjene ponašanja u sadašnjosti. Ožalošćeni mogu naučiti kako bolje uskladiti svoje ponašanje s onim što smatraju ispravnim. Ne mogu  "popraviti" ono što se dogodilo u prošlosti, ali se u sadašnjosti  mogu promijeniti nabolje  i možda sebi oprostiti da su pogriješili i da će opet pogriješiti.

U svijesti ožalošćenih naročitu  težinu imaju  pogreške počinjene neposredno prije suicida,  npr. svađe koje su mu prethodile ili kritiziranja pri posljednjem susretu prije suicida. Provjeravanje stvarnosti i ovdje pomaže približiti se stvarnosti vlastitog ponašanja. Što se stvarno dogodilo, tko je što stvarno rekao i učinio, jesu li u realnoj situaciji uistinu postojale i druge opcije? Pogreške i promašaje koji ostaju nakon provjere stvarnosti,  ne može se poništiti. Dogodili su se, dio su života i sjećanja ožalošćenih. Potrebno ih je prigrliti  i oprostiti sebi. Veliko olakšanje može donijeti misao da bi preminuli oprostio pogreške i slabosti ožalošćenima, umjesto da ih hoće kazniti.

 

OPROST

Praštanje i oprost velike su  riječi. Neki misle da je oprostiti sasvim  lako. Drugi smatraju  da nije na nama da opraštamo, nego na Bogu. Svjedočeći procesu praštanja, doživjela sam da je oprostu prethodio dug put koji nije bio tih i sentimentalan, nego glasan, pun bijesa i proklinjanja. Praštanje je duboki unutarnji proces koji se ne može dogoditi na silu i  koji zahtijeva mnogo vremena. Ono može ići u više pravaca: Možemo oprostiti drugoj osobi -  čak i pokojniku. Možemo oprostiti sebi. Smatram da je to najteži, ali i najvažniji put. Možemo tražiti oprost od drugih. Možemo prihvatiti da nam drugi oproste - čak i pokojnik. Konačno, mnogim ljudima je važno oprašta li Bog ili je on onaj koji sprema osvetu.

Procesi opraštanja obično uključuju sljedeće sastavnice:

• Preciziranje onoga  što predbacujemo sebi ili drugima. Nije dovoljno reći: "Uvijek sam u svemu bio loš ".

• Razmišljanje jesu li optužbe u funkciji  zadovoljenja potrebe za povezanošću, moći ili razjašnjenjem. Ako okrivljavanje služi zadovoljavanju neke od tih potreba, oprost  neće biti trajan.

• Priču o optužbama i s  optužbama koja je logična, u  koju vjerujemo i koju drugi vjeruju nama. Individualno priznanje onoga što je pošlo po zlu. Samo kad završi stalno preispitivanje svakog detalja i kad se više ne raspravlja o tome je li nešto bilo krivo ili ne, može početi proces opraštanja. Mišljenje drugih uglavnom je nevažno, bitna je vlastita prosuda i  osuda.

• Suosjećanje s onim tko je trpio zbog kršenja pravila. To može biti pokojnik, to mogu biti  drugi ljudi. Pa i ako smo sami  prekršili pravila i postali "počinitelj" trpimo zbog toga što smo učinili.

• Suosjećanje za onoga tko je pogriješio. To može biti pokojnik, drugi  ljudi i prije svega mi osobno. Ako sami sebe optužujemo, možemo zamisliti da promatramo svoje "mlađe ja"  koje je pogriješilo i pokušati uživjeti se u misli i osjećaje koje smo imali u tadašnjoj situaciji.

• Spremnost na napuštanje mehanizama koji nas možda mogu držati u stanju doživotne kazne i pokore. Prihvatiti da stvari budu onakve kakve su bile i unatoč svemu  nastaviti radosnije živjeti.

Bez obzira kako oprost izgledao, on ne znači zaborav. Oprostiti  znači odustati od načela krivnje i ne služiti se više okrivljavanjem u svrhu razjašnjenja onoga što se dogodilo  ili u svrhu zadobivanja moći. Oprostiti znači prije svega da u odnosu dvoje ljudi  krivnja više ne igra glavnu ulogu. Obje strane raskidaju odnos u kojemu su bile vezane  okrivljavanjem. To otvara prostor za drugačije povezivanje, npr. za odnos utemeljen  na poštovanju ili ljubavi.

 Često  nakon procesa opraštanja dolazi do onoga što se naziva "pomirenje". To znači da dvoje ljudi, priznavajući ono što se dogodilo, u odnos ugrađuju nove niti tj. da ugodnim stranama svog odnosa pridaju veću važnost nego pogreškama. To može vrijediti za pokojnika, ali i za druge  ljude. Prije svega, važno je za nas same. Moj simbol za oprost je ogledalo. "Ponovno možemo gledati sebi u lice". Pomireni smo  sa svim svojim dijelovima. Oprost nakon samoubojstva - bez obzira u kojem  smjeru išao –  za ožalošćenje znači da mogu uspostaviti  drugačiji oblik veze s pokojnikom, s drugima ljudima pa čak i sa samima sobom - odnos poštovanja, ljubaznosti  i dobrohotnosti.

 Ako se odnos dvoje ljudi temelji isključivo na okrivljavanju, opraštanje prekida taj odnos. To npr. može značiti sljedeće: Neću se više baviti tobom, ne zato da bih kaznio sebe ili tebe, već jednostavno zato što me ništa više ne veže za tebe, ni dobro ni zlo. Npr. ako osoba okrivljuje liječnika, oprost može biti vrlo oslobađajuć jer prostor u kojemu  se dosad bavila krivnjom liječnika biva oslobođen za sjećanja na pokojnika ili za nju samu.

 Ali, kao što rekoh - oprost je dar koji se može pripremiti, ali do kojega se ne dolazi silom.Moj osobni zakonik kaže da oprost nije apsolutno neophodan – ako niste ili još ne želite oprostiti, imate pravo na to!

 Želim vam uzbudljivo putovanje kroz vaše osobne zakonike i  potrebe, a prije svega strpljenje i samopoštovanje glede mnogih okrivljavanja koja samoubojstvo može prouzročiti.

 

 SAŽETAK

 Kada  vam  ljudi govore o  grižnji savjesti,  propustima ili pogreškama:

 Ø   Nemojte opravdavati, ali nemojte  ni nametati krivnju!

Ø  Jasno izrazite svoj stav, npr.:

 • “Mislim da nisi učinio ništa toliko loše da je netko zbog toga umro. Ali, slušam te. Reci mi kako ti to vidiš.”

• “Može biti da je netko drugi pogriješio. Razgovarajmo mirno o tome što se dogodilo.

• “Vidim kako ti je teško kad te drugi okrivljuju. Razgovarajmo o tome kako se možeš zaštititi od njih."

 

U grupi podrške:

 Ø  Svatko može iznijeti svoje optužbe.

Ø  Nakon što su svi shvatili optužbe, treba osigurati prostor i za druge teme. Zanimljiva je spoznaja da često ponavljanje istoga ništa ne čini boljim.

Ø  Voditelj grupe može  pripremiti i predstaviti neki dio ove brošure te o tome razgovarati sa sudionicima.

 

Za bolje razumijevanje okrivljavanja sebe i drugih

 Ø  Tko govori o propustima, pogreškama i grižnji  savjesti, možda se razračunava sa svojim unutarnjim pravilima. Unutarnja pravila mogu npr. glasiti: "Tko me voli, ne smije me napustiti" ili “Moja ljubav mora moći druge držati na životu” ili  “Ne smijem  biti sebičan."

·             Korisno je  razmišljati o vlastitim unutarnjim pravilima. Možemo li  stvarno  postići ono što očekujemo od sebe? Možemo li podnijeti  da nismo  savršeni?

 

Ø  Tko govori ili razmišlja o krivnji, možda  traži objašnjenja za ono što se dogodilo!  Okrivljavanje i pronalaženje žrtvenog jarca često su pokušaj da se shvati situaciju.

·             Korisno je to osvijestiti.

·             Korisno je tražiti druga moguća objašnjenja. 

 

Ø  Tko govori ili razmišlja o krivnji, možda ne može podnijeti da mu je sve oduzeto i da se osjeća  nemoćno i beskorisno. Nekad  okrivljavanje i traženje žrtvenog jarca predstavlja pokušaj zadobivanja kontrole, barem nad budućnošću. Jer kad znam što je pošlo po krivu i tko je  pogriješio, u budućnosti to mogu spriječiti i sve će biti dobro. "Žrtvenog jarca" također mogu kazniti, što daje osjećaj snage.

·             Korisno je to osvijestiti.

·             Korisno je shvatiti da nismo potpuno nemoćni i da na neke stvari  u životu možemo utjecati. Tek sa sviješću da na nešto imamo utjecaj, možemo podnijeti da nešto drugo ne možemo kontrolirati. Uključujući i ostanak na životu drugih ljudi.

 

Ø  Tko govori ili razmišlja o krivnji, ima  ponekad neodoljivu čežnju za pokojnikom jer mu veoma nedostaje. Osoba želi ponovno osjetiti snažne osjećaje, "leptiriće u trbuhu", osmijeh na licu, osjećaj topline u srcu. Ljubav  možemo osjetiti fizički. Grižnju savjesti ili mržnju također;  razmišljanje ili razgovor o krivnji izazivaju  vrlo snažne osjećaje. To je ponekad bolje od užasnog osjećaja praznine nakon smrti voljenog bića. Tako intenzivno optuživanje, posebno sebe samih, zamjenjuje osjećaje ljubavi za kojima čeznemo.

·             Korisno je to osvijestiti.

·              Korisno je  prizvati lijepe uspomene i vjerovati da su dobra vremena bila stvarno dobra i da je uzajamna ljubav bila  prava i duboka. I lijepe uspomene stvaraju tjelesne osjećaje.

·              Optuživanje sebe i drugih može dovesti do beskrajnog mozganja. Misli stalno  kruže oko istoga, npr. Zašto nisam ništa primijetio? Psihijatrija ga nije  trebala otpustiti! Zar mu nisam ništa značila?

·             Korisno je napraviti stanku u mozganju.

·             Korisno je zapisati optužbe tako da se o njima više ne mora razmišljati,  zatim zatvoriti bilježnicu  ili presavinuti papir!

·             Korisno je koncentrirati se na nešto drugo, npr. sam sa sobom igrati igru "Zemlja-grad-rijeka”. Ili koncentrirati se na osjetila, npr. odvojiti nekoliko minuta i usredotočiti se na tri stvari koje  trenutno vidimo, tri stvari koje čujemo, tri stvari koje osjećamo  na svojoj koži ili u svom tijelu. Zatim nastaviti s po dvije stvari po osjetilu i na kraju  ponovno se koncentriramo na jednu stvar po osjetilu.

·             Intenzivno optuživanje  drugih povezano je s mislima o osveti.

·             Korisno je razgovarati o tome i nasilje ograničiti na maštu.

·             Korisno je pisati srdita pisma - ali ne i slati ih.

·              Korisno je ispustiti prevelik bijes, ali tako da nikoga ne povrijedimo, npr.udarati loptom o zid.

·              Intenzivno samooptuživanje može dovesti do samokažnjavanja i potrebe za iskupljivanjem: “To više ne zaslužujem”; “Nemam pravo na to". Osoba može odustati od hobija, ne želi si više ništa priuštiti i misli da ne zaslužuje ljubav.

·              Korisno je to osvijestiti i razmisliti  ima li pokora neko vremensko ograničenje.

·              Tko ne može odustati od samokažnjavanja, može razmisliti o "davanju zadovoljštine". To znači: Čak ako u prošlosti više ništa ne mogu "popraviti", mogu sada, danas i u budućnosti činiti dobro. To je bolje nego da  prezirem sebe ili da si zabranjujem pozitivne stvari koje su moguće i u velikoj tuzi.

 Izvor: https://bestellungen.agus-selbsthilfe.de/media/1b/db/40/1698482811/br00004_2022-02_schuld.pdf (pristupljeno 28.1.2024.)

O autorici

Chris Paul, socijalna pedagoginja, psihoterapeutkinja, voditeljica Njemačkog instituta za žalovanje (https://chrispaul.de/trauerinstitut/), dugogodišnja članica upravnog odbora njemačke nacionalne udruge rodbine preminulih zbog suicida (AGUS - https://www.agus-selbsthilfe.de/).

Prijevod: Dada Lerotić/Lica duše

[1] AGUS je  njemačka nacionalna udruga rodbine preminulih zbog suicida

 

© Lica duše