Obitelji osoba s duševnim teškoćama Vas pitaju…

Obitelji osoba s duševnim teškoćama često doživljavaju nerazumijevanje. Jedan od razloga je to što okolina zapravo ne poznaje njihovu situaciju. Razmišljajući o tome kako drugim ljudima približiti svoj položaj, mnogim našim opterećenjima i brigama, našim željama, nadama i očekivanjima dali smo oblik pitanja. Ne odnose se sva pitanja u nastavku na svaku pojedinu osobu s duševnim smetnjama ili na njezinu obitelj. Ali, nema ni osobe s duševnim smetnjama ni njezine obitelji na koje se ne odnosi mnogo od niže nabrojenog.

Pitamo svih, a posebno odgovorne osobe na svim razinama:

Možete li zamisliti kako je živjeti s dragom osobom, članom Vaše obitelji,

• koji uvijek iznova proživljava stanja najdublje malodušnosti i beznađa, kojega obuzima panični strah ili muče straše predodžbe,
• koji zbog poremećenog životnog ritma od noći napravi dan, a od dana noć te Vi nikad nemate mira,
• koji se poput lanca veže za Vas pa mu stalno morate biti i oslonac i zid plača,
• koji se od te ovisnosti istovremeno brani iskaljujući na Vama svoju agresiju i pretvarajući Vas u dežurnog krivca te morate trpjeti beskrajna predbacivanja,
• koji možda naginje teškim ispadima, možda uništava stvari u stanu, fizički Vas napada, što se nasreću ne događa često, ali čega se Vi i Vaši bližnji naročito bojite,
• koji (što je mnogo češći slučaj) pasivno leži, gleda u prazno, ne može se koncentrirati ni na kakvu aktivnost i pred Vašim očima otupljuje,
• koji se u maničnoj fazi osjeća nadmoćno, neprestance govori i kuje planove, rasipa novac i upada u dugove,
• koji ne odlazi liječniku niti ga je moguće nagovoriti da otiđe iako bi to bilo prijeko potrebno, a koji baš zato to i odbija,
• koji odbacuje lijekove jer se osjeća ili previše dobro ili strašno loše, čije stanje se iznova pogoršava, a sve to prati strah od kasnih nuspojava lijekova,
• koji možda ima posao, ali Vi svako jutro drhtite jer ne znate hoće li uopće ustati, hoće li obeshrabren iznenada napustiti radno mjesto, štoviše; hoće li se uopće vratiti kući,
• za kojeg stalno strahujete da ne digne ruku na sebe, pratite ga kako biste spriječili ono najgore iako znate da u tomu nema nikakve sigurnosti i da se često dogodi baš onda kad izgleda da se on/ona osjeća bolje.

Možete li zamisliti kako je to:

• kad gotovo nikako ne izlazite iz kuće, a pogotovo ne udvoje (i pritom morate biti sretni ako još imate partnera!),
• kad ne možete otići na odmor iako bi baš Vama odmor bio prijeko potreban, ne možete ništa planirati, planirani odmor kratkoročno otkazujete, te poslije drugog ili trećeg puta jednostavno odustajete,
• kad ne znate kako se s vašim članom trebate ophoditi, popustljivo ili strogo i kad Vam ni stručnjaci ne daju savjeta ili kad su njihovi savjeti proturječni,
• kad se uvijek iznova mučite pitanjem jeste li ovo ili ono krivo napravili i tek mnogo kasnije saznate da odgovora nema jer je pitanje pogrešno postavljeno,
• kad Vas muči krivnja koju pripisujete najprije sebi, dok ne uvidite - možda uz pomoć grupe potpore obiteljima osoba sa psihičkim teškoćama – da niste krivi,
• kad vas osoba koja ima duševne smetnje stalno zasipa optužbama, a ponekad (još uvijek) krivicu na Vas svaljuju liječnici i terapeuti jer prosuđuju na temelju davno odbačenih teorija i ne znajući što time čine ljudima koji su ionako već teško pogođeni,
• kad proživljavate sve veću bespomoćnost, kad u pomaganju dođete do krajnjih granica svojih mogućnosti upravo zato što ste s osobom koja ima psihičke smetnje tijesno povezani,
• kad ste već iscrpljeni stalnim usponima i padovima iz nove nade u gorko razočarenje, a unatoč tome ne smijete očajavati,
• kad čujete za slučajeve sa sretnim ishodima, a sami doživljavate zastrašujuće povratke bolesti vašeg bližnjega, ili kad sretnog ishoda jednostavno više ne može biti jer je on/ona sebi oduzeo/la život,
• Kad iza svega stoji velika briga – jer i obitelj osobe sa psihičkim poteškoćama stari – što će biti kad nas više ne bude?

Ako ste koliko-toliko mogli sve ovo zamisliti, razumjet ćete i naša pitanja:

Tko će nam pomoći?
Tko će nam pomoći da možemo biti od pomoći?

• Zašto ne postoje multidisciplinarni timovi za krizne intervencije 24 sata dnevno?
• Zašto ne postoje patronažni timovi za pružanje podrške obitelji?
• Zašto ne postoje programi odmora i oporavka namijenjeni obitelji?
• Zašto struka uže ne surađuje s obitelji i zašto obitelj nije bolje informirana?
• Zašto se dio novca ušteđen na sve kraćim boravcima u bolnici ne preusmjeri u pomoć obiteljima koje njeguju i uzdržavaju svog člana?
• Zašto je terapija usmjerena jednostrano farmakološki, a potpuno se zanemaruju psihoterapijske i psihosocijalne mjere uz uključenje obitelji i socijalnog konteksta osoba s duševnim smetnjama?
• Zašto osobe s duševnim smetnjama nemaju iste mogućnosti rehabilitacije kao i somatski bolesnici?
• Zašto ne postoje dnevni ili poludnevni boravci koji bi nudili svrsishodne sadržaje i pomoć na putu do reintegracije u zajednicu?
• Zašto ne postoje diferencirane mogućnosti stanovanja osobe s duševnim smetnjama u organiziranoj zajednici ili samostalno, uz odgovarajuću potporu ?
• Zašto nema više zaštićenih radnih mjesta za osobe s duševnim smetnjama uz zagarantiranu (minimalnu) plaću?

Ne bismo željeli da nas se krivo razumije, stoga naglašavamo:
U našem društvu mnoge institucije, udruge i pojedinci rade na ublažavanju i uklanjanju bolesti, patnji i nevolja. No, put do socijalne pravednosti nije jednostavan ni lagan te je nužno ukazivati na tamne mrlje i deficite.
Zato također jasno kažemo: Neprijeporno je da briga društva o osobama s duševnim teškoćama i njihovim obiteljima veoma zaostaje za brigom za osobe s drugim vrstama (somatskih) bolesti/ poremećaja.

To nije u redu i mora se mijenjati!

Priređeno prema:
http://www.lv-nrw-apk.de/fileadmin/user_upload/dokumente/LVInfoAngehoerigenfragen.pdf (pristupljeno 13.2.2017.)

Prijevod: Lica duše