Oporavak kao putovanje srca

PATRICIA DEEGAN

Željela bih vam zahvaliti na prilici da danas razgovaram s vama. Naročito me veseli što mogu govoriti pred toliko mnogo visokoškolskih nastavnika. Vaša je zadaća veoma važna. Poučavate studente koji će sutra biti profesionalci u području mentalnog zdravlja. Danas bih vam željela poručiti da nije dovoljno studentima prenijeti samo činjenice, brojke i znanje. Moramo im pomoći da traže mudrost.

Postoji razlika između znanja i mudrosti. Korijen engleske riječi knowledge (znanje) potječe iz srednjoengleskoga, a znači „prepoznati, razumjeti, spoznati, shvatiti“. I doista, od studenata različitih disciplina u području mentalnog zdravlja traži se da razumiju i ovladaju specifičnim poljem znanja. Moraju znati provoditi empirijska istraživanja, formulirati rezultate, sudjelovati u razvoju teorijskih modela, stjecati kliničke vještine, itd. Međutim, od studenata se ne očekuje da teže za mudrošću. Mudrost dolazi od grčkog eidos i idein što znači „prepoznati oblik ili bit onoga što jest”. Tako je većina studenata po završetku studija puna znanja ili sposobnosti da prepoznaju stvari, ali im nedostaje mudrosti ili sposobnosti da vide bit onoga što jest.

Primjerice, kad studente podučavamo o srcu, učimo ih da je srce pumpa, neka vrsta organskog stroja sa zaliscima i komorama. I doista, oni s vremenom nauče sve do najmanjeg detalja o anatomskom srcu. Nakon što uspješno polože ispit iz anatomije, kažemo: „Ovi studenti znaju sve o srcu.“ Ali kad bismo bili mudri, tu bismo izjavu preispitali.

Mudrost bi tražila bit srca. Kad bismo bili mudri, vidjeli bismo da anatomsko srce o kojemu smo poučavali studente nije srce određene osobe. Ono bi moglo pripadati bilo kome pa stoga ne pripada nikome. Mudrost bi nas poučila da razumijemo da postoji jedno drugo srce. Srce koje smo upoznali mnogo prije nego što smo poučeni da je srce pumpa. Govorim o srcu koje se može slomiti, o srcu koje se umorilo, o otvrdnutom srcu, o bešćutnom, hladnom srcu, o bolnom srcu, o srcu koje se zaustavilo, o srcu koje poskakuje od radosti, o klonulom srcu. Mudrost zahtijeva da studente humanističkih znanosti poučavamo o naravi tog srca. Ljudskog srca. Ne pumpe koja kuca u svima, nego srca koje živi u mom i u vašem tijelu.

Na sličan način prenosimo im znanje o psihičkim bolestima. Studenti završavaju fakultet sa znanjem o neurotransmiterima, „shizofreničarima“, „bipolarcima“, onima s graničnim poremećajem osobnosti, s disocijativnim poremećajem, s opsesivno kompulzivnim poremećajem. Studenti postaju stručnjaci za prepoznavanje bolesti i tegoba. I upravo tu ih često ostavljamo na cjedilu. Ostavljamo ih na cjedilu jer ih nismo naučili da traže mudrost, da idu dalje od pukog prepoznavanja i da u onome što jest traže ono bitno. Propustili smo poučiti ih strahopoštovanju prema ljudskom biću koje je egzistiralo prije nego što mu je postavljena dijagnoza i koje egzistira unatoč njoj. Kao što ne postoji opće, anatomsko srce, tako ne postoje „shizofreničari“ ili „podvojene osobnosti“ ili „bipolarci“. Oni postoje samo u općem udžbeniku. Ono što postoji u stvarnom, egzistencijalnom smislu nije bolest ili tegoba. Ono što postoji jest ljudsko biće, a mudrost nalaže prije svega da vidimo i da poštujemo to ljudsko biće. Mudrost zahtijeva da svim srcem stupimo u odnos s ljudima kako bismo razumjeli njih i njihova iskustva. Tek tada ćemo biti u stanju pružiti pomoć koja je zaista korisna.

Oni među nama koji su žigosani kao psihički bolesnici, u prvom redu su ljudi. Mi smo više od zbroja elektrokemijskih aktivnosti našeg mozga. Naša srca nisu samo pumpe. Naša srca su jednako stvarna, jednako ranjiva i jednako vrijedna kao i vaša. Mi smo ljudska bića. Mi smo ljudska bića koja su iskusila veliku patnju i koja se sada suočavaju s izazovom oporavka.

Koncept oporavka utemeljen je u jednostavnoj i dubokoj spoznaji da su ljudi s dijagnozom psihičke bolesti – ljudska bića. Poput oblutka bačenog u sredinu mirnog bazena, ova jednostavna činjenica stvara valove koji se šire u sve većim krugovima, dok se ne uzbiba svaki kutak akademske i primijenjene psihijatrijske znanosti i kliničke prakse.

 Oni među nama kojima je dijagnosticirana neka psihička bolest nisu objekti s kojima se može raspolagati. Mi smo cjeloviti ljudski subjekti koji mogu djelovati i djelujući mijenjati svoju situaciju. Ljudi smo i možemo govoriti u svoje ime. Imamo pravo slušati biti saslušani. Možemo odlučivati o sebi. Možemo zauzeti stav prema onome što nas muči i ne moramo biti pasivna žrtva bolesti. Možemo postati stručnjaci na vlastitom putu oporavka.

Cilj oporavka nije postati normiran. Ne želimo biti normirani. Radije neka mainstream postane tako širok da u njemu ima mjesta za sve nas i neka ne dopusti da itko na rubu propadne. Cilj procesa oporavka nije postati normalan. Cilj je prihvatiti svoj ljudski poziv, postati čovjekom na dublji i potpuniji način. Cilj nije normalizacija. Cilj je postati jedinstveno, fantastično, neponovljivo ljudsko biće. Filozof Martin Heidegger je rekao da biti čovjek znači biti pitanje u potrazi za odgovorom. Od te najtemeljnije zadaće očovječenja nisu de facto izuzeti ni oni među nama koji su označeni kao psihički bolesni. Naprotiv, budući da mnogi od nas imaju iskustvo da im je psihička bolest skrhala život i snove, jedan od najvećih izazova s kojim se suočavamo jest postaviti sebi pitanje: „Tko mogu postati i zašto životu reći DA?“

Biti čovjek znači biti pitanje u potrazi za odgovorom. Međutim, mnogima od nas koji su dobili psihijatrijske dijagnoze profesionalci su uputili snažne poruke koje zapravo govore da je zbog dijagnoze pitanje o našem biću/bivanju već dobilo odgovor i da je naša budućnost zapečaćena. Sjećam se takvog primjera tijekom moje treće hospitalizacije. Bilo mi je osamnaest godina. Pitala sam svog psihijatra: „Što sa mnom nije u redu?“ Rekao je: „Imaš kroničnu shizofreniju. To je bolest poput dijabetesa. Ako do kraja života budeš uzimala lijekove i izbjegavala stres, možda ćeš se moći nositi s tim.“ Kad je izgovorio te riječi, osjetila sam kako se pod njihovom težinom lome moje ionako krhke životne nade, snovi i čežnje. Čak i poslije 22 godine, te riječi u meni odzvanjaju kao mučno sjećanje koje ne blijedi.

Sada razumijem zašto mi je to iskustvo toliko naškodilo. U biti, psihijatar mi je rekao je moj život zbog dijagnoze već završen. Rekao je da je moja budućnost već ispisana. Snovi i ciljevi kojima sam težila, prema njegovoj mračnoj prognozi, bili su puke fantazije. Kad se budućnost ovako zatvori, sadašnjost gubi svoj orijentir i postaje samo niz nepovezanih trenutaka. Danas znam da je tom psihijatru u ono vrijeme nedostajalo mudrosti. Imao je samo znanje i prepoznao me kao „shizofrenu osobu“ sukladno konceptu koji se od Kraeplina i Bleulersa prenosio s generacije na generaciju. Nije vidio mene. Vidio je bolest. Studente moramo poticati da traže mudrost, da se onkraj pukog dijagnosticiranja bolesti odvaže svim srcem susresti osobu koja traži pomoć. Neophodno je da studente naučimo da je u radu s ljudima odnos najmoćniji alat s kojim raspolažu.

Osim ciljeva oporavka, postavlja se i pitanje procesa oporavka. Kako krenuti na put oporavka? Danas bih željela konceptualizirati oporavak kao putovanje srca. Krenimo s mjesta na kojem se nalaze mnogi ljudi: ondje gdje je srce otvrdnulo i više ni za što ne mari.

Prije nego što postanemo aktivni sudionici vlastitog puta oporavka, mnogi od nas proživljavaju razdoblja velike apatije i ravnodušnosti. To je vrijeme otvrdnulog srca, vrijeme u kojem nam više nije stalo ni do čega. To je vrijeme u kojem se osjećamo kao mrtvi među živima ili kao zombiji: sami, napušteni, plutamo po tihom, mrtvom moru, bez smjera i bez stava. Kad pogledam unatrag, vidim sedamnaestogodišnju djevojku s dijagnozom kronične shizofrenije, omamljenu Haldolom, kako sjedi na stolici. Kad tu sliku dozovem u sjećanje, prvo što vidim su djevojčini prsti požutjeli od nikotina. Vidim kako se kreće, omamljeno i ukočeno vukući noge. Njezine oči ne plešu. Plesačica se slomila, oči su joj tamne i neprestance zure u prazno.

Ljudi dolaze, ljudi odlaze. Ljudi je nagovaraju da učini nešto da sebi pomogne, ali srce joj je tvrdo i ona ne mari ni za što osim za spavanje, sjedenje i pušenje cigareta. Dan joj izgleda ovako: U 8 ujutro prisili se ustati iz kreveta. Ošamućena lijekovima, sjeda na stolicu. Svaki dan na istu stolicu. Puši. Jednu cigaretu za drugom. Cigarete obilježavaju protok vremena. Cigarete su dokaz da vrijeme prolazi i barem ta činjenica predstavlja olakšanje. Od 9 ujutro do podneva sjedi, puši i zuri. Zatim ruča. U 13 sati vraća se u krevet i spava do 15. Potom opet sjeda na stolicu, puši i zuri. Zatim večera. U 18 sati vraća se na stolicu. Napokon je 20 sati, dugo očekivano vrijeme, vrijeme da se vrati u krevet i utone u drogiran san, u san bez snova. Ovaj se scenarij ponavlja iz dana u dan. Mjeseci prolaze u zatupljujućem nizu, obilježeni samo sljedećom cigaretom, još jednom i još jednom...

Tijekom tog vremena ljudi su me pokušavali motivirati. Sjećam se ljudi koji su me pokušavali nagovoriti da srijedom sudjelujem u kupovini hrane ili da pomognem ispeći kruh ili da odem na vožnju brodom. Ali ništa od toga nije me dotaknulo, ništa me nije pokrenulo, ništa mi nije bilo bitno. Bila sam odustala. Odustajanje je za mene bilo rješenje. Ljudi koji su mi pokušavali pomoći doživljavali su taj „nedostatak motivacije“ kao problem. Ali, meni odustajanje nije bio problem, već rješenje. Rješenje koje me štitilo od bilo kakvog htijenja. Ako nisam ništa htjela, ništa mi nije moglo biti oduzeto. Ako ništa nisam pokušala, nisam morala prolaziti kroz još jedan neuspjeh. Ako mi ni do čega nije bilo stalo, ništa me više nije moglo povrijediti. Srce mi je bilo otvrdnulo. Godine su prolazile, a ja za to nisam marila. Praznici su dolazili i prolazili, a meni je bilo svejedno. Moji prijatelji su krenuli na studij i započeli nov život, a meni je bilo svejedno. Prijateljica koju sam nekoć jako voljela došla me posjetiti, a meni je bilo svejedno. Sjećam se, sjedila sam, pušila i gotovo stalno šutjela. Čim je sat otkucao 8, sjećam se, prekinula sam prijateljicu u pola rečenice i rekla joj da otiđe jer ja idem spavati. Otišla sam u krevet bez pozdrava. Moje srce je bilo tvrdo. Nisam marila ni za što.

Mislim da je slika koju sam ovdje opisala poznata mnogima od nas. Prepoznajemo sliku apatije, povlačenja, izolacije i nedostatka motivacije. Ali, ako u potrazi za mudrošću nadiđemo puko prepoznavanje, moramo kopati dublje. Kakva je to apatija, kakva ravnodušnost, kakva tvrdoća srca koje tolike ljude drže u stanju golog preživljavanja i sprečavaju ih da aktivno krenu na put vlastitog oporavka? Jesu li to samo negativni simptomi shizofrenije? Ja ne mislim tako. Vjerujem da su tvrdoća srca i ravnodušnost strategije koje očajni ljudi na rubu odustajanja od svake nade usvoje kako bi preživjeli.

Nada nije samo eufemizam koji lijepo zvuči. Nada i biološki život nerazdvojno su isprepleteni. Rad Martina Seligmana (1975.) o naučenoj bespomoćnosti daje nam izvrstan uvid u isprepletenost nade i biološkog života. On navodi dva primjera. Prvi je objavljeno izvješće dr. H. M. Lefcourta (iz 1973.) koji je u jednoj psihijatrijskoj klinici svjedočio smrtnom slučaju zbog gubitka volje:

Bolesnica koja tijekom gotovo deset godina nije govorila, bila je zbog preuređenja odjela sa svojim kolegama s trećeg kata premještena na drugi odjel. Treći kat ove psihijatrijske jedinice, mjesto na kojem je dotična pacijentica živjela, bio je među pacijentima poznat kao kat kroničnih, beznadnih slučajeva. Za razliku od trećeg, na prvom katu najčešće su boravili i pacijenti koji su imali privilegije, uključujući i slobodu izlazaka u krug bolnice i u susjedne ulice. Ukratko, prvi kat bio je odjel s kojeg su pacijenti mogli očekivati skoro otpuštanje. Svi pacijenti koji su privremeno premješteni s trećeg na prvi kat, prije premještanja bili su pregledani. Zdravstveno stanje dotične pacijentice bilo je izvrsno, osim što je još uvijek bila šutljiva i povučena. Ubrzo nakon preseljenja na prvi kat, ova kronična psihijatrijska pacijentica iznenadila je medicinsko osoblje svojom socijalnom responzivnošću: u roku od dva tjedna prestala je šutjeti i čak postala druželjubiva. Sudbina je htjela da je treći kat uskoro bio obnovljen i njegovi prijašnji stanovnici su se mogli vratiti onamo. U roku od tjedan dana od povratka na „beznadni“ odjel, ova pacijentica je kolabirala i umrla. Naknadnom obdukcijom nije ustanovljena nikakva značajna patologija pa je naveden za tadašnje vrijeme pomalo čudan razlog smrti – očaj. (str. 182–183)

Drugi primjer je onaj kojem je svjedočio časnik vojnog saniteta F. Harold Kushner. Bojnik Kushner bio je oboren nad Sjevernim Vijetnamom i zatočen u zarobljeničkom logoru od 1968. do 1973. Njegovu priču prenosi Dr. Seligman:

Kada je bojnik Kushner u siječnju 1968. došao u logor, Robert je već dvije godine bio zarobljen. Bio je čvrst i inteligentan skupnik iz elitne jedinice marinaca, strog, stoik neosjetljiv na bol i patnju. Imao je 24 godine... Kao i drugi zarobljenici smršavio je i težio oko 40 kg. Bio je prisiljen ići na svakodnevne mučne marševe, bosonog, s 40 kg korijenja manioke na leđima. Nikad se nije žalio... Unatoč pothranjenosti i strašnoj kožnoj bolesti, bio je u vrlo dobrom fizičkom i psihičkom stanju. Kushneru je bio jasno zašto je Robertovo općezdravstveno stanje bilo relativno dobro: Robert je bio uvjeren da će uskoro bio bi oslobođen. Vietkongovci su povremeno pokojeg zarobljenika koji je surađivao s njima puštali na slobodu, za uzor ostalima... Robert je surađivao i zapovjednik logora mu je dao naslutiti da je on sljedeći koji će biti pušten, za šest mjeseci...

Taj mjesec je došao i prošao, a Robert je počeo primjećivati da se odnos stražara prema njemu promijenio. Napokon mu je sinulo da je prevaren – da neće biti pušten. Prestao je raditi i pokazivao je znakove teške depresije: odbijao je jesti, ležao je na svom krevetu u položaju fetusa, sišući palac. Njegovi kolege zarobljenici pokušavali su ga urazumiti. Grlili su ga, tetošili, a kad to nije pomoglo pokušali su ga šakama izvući iz stupora. Obavljao je nuždu u krevetu. Nakon nekoliko tjedana Kushneru je bilo jasno da je Robert na samrti: iako je inače njegovo sveukupno fizičko stanje bilo još uvijek bolje nego kod većine drugih, potamnio je i bio je cijanotičan. Jednog dana u studenome, u ranim jutarnjim satima, umirao je u Kushnerovom naručju. Prvi put nakon nekoliko dana oči su mu bile usredotočene i rekao je: Doktore, poštanski pretinac 161, Texarkana, Teksas. Majko, oče, puno vas volim... Za nekoliko sekundi bio je mrtav. (str. 168)

 Seligman (1975., str. 168) zatim komentira: Roberta je na životu držala nada u oslobođenje. Kad je izgubio nadu, kad je povjerovao da su svi njegovi napori bili uzaludni i da će i dalje biti uzaludni, umro je. Može li neko psihičko stanje biti smrtonosno? Vjerujem da može. Rizik od smrti povećava se kad životinje i ljudi otkriju da su njihovi postupci besmisleni, beskorisni, uzaludni i da nema nade. Obratno, vjera u osobni utjecaj na okolinu može produžiti život.

Drugim riječima, kad oni među nama koji imaju psihičke teškoće zaključe da su svi njihovi napori beskorisni; kad vidimo da nemamo utjecaj na okolinu; kad se čini da ništa što radimo nije važno niti da može poboljšati situaciju; kad slijedimo upute medicinskog osoblja i postignemo ciljeve koje nam to osoblje postavlja, ali unatoč tomu za nas još uvijek nema mjesta u društvu; kad isprobavamo jedan lijek za drugim i kad se čini da ni jedan od njih ne pomaže; kad ustanovimo da nas osoblje ne sluša i da umjesto nas donosi sve važne odluke; kad osoblje odlučuje gdje ćemo živjeti, s kim ćemo živjeti, po kojim pravilima ćemo živjeti, kako ćemo trošiti svoj novac, smijemo li trošiti svoj novac; kada trebamo napustiti organizirano stanovanje i kada onamo se smijemo vratiti, itd., itd., itd., tada ljudsko srce obuzme dubok osjećaj beznađa i očaja. I da bi izbjegle katastrofalne, biološke učinke dubokog beznađa, osobe sa psihičkim teškoćama rade ono što drugi ljudi ne rade. Postajemo tvrda srca i pokušavamo ne mariti ni za što. Sigurnije je biti bespomoćan nego beznadan.

Naravno, postoji velika opasnost da osoblje ne uspije prepoznati intenzivne, egzistencijalne borbe koje vode osobe čija su srca otvrdnula. Opasnost se sastoji u tome da osoblje jednostavno kaže: „Ah, ova osoba ima mnogo negativnih simptoma, a to znači lošu prognozu pa zato od nje ne smijemo puno očekivati.“ Ili nas osoblje započne osuđivati i odbaci kao lijene i nemotivirane. Ili pak podlegne vlastitom beznađu i otpiše nas kao „nisko funkcionalne“.

Od iznimne je važnosti da učitelji budućih generacija djelatnika u području mentalnog zdravlja današnjim studentima pomognu izbjeći takve zamke. Neophodno je pomoći studentima da razumiju kako su tvrdoća srca i ravnodušnost učinkovite strategije prilagodbe očajnih ljudi na rubu beznađa. Moramo pomoći studentima da razumiju i da se užive u duboku egzistencijalnu borbu koja je u središtu te mračne noći prepune očaja.

Postoji nekoliko stvari koje kažem studentima o načinu kako mogu raditi s ljudima koji su prividno tvrda srca, apatični i nemotivirani. Najprije pomažem studentima da takvo ponašanje razumiju u smislu njegovog egzistencijalnog značenja. Želim da studenti razumiju razmjere rizika s kojim se suočava osoba od koje zahtijevamo da se ponovno za nešto zainteresira. Želim da shvate da ispod otvrdnulog srca leži srce koje se slama. Koliko patnje, koliko gubitaka može podnijeti ljudsko srce prije nego što se slomi? Nije ludo pokušati zaštiti takvo ranjeno srce. Studente moramo podržati u tome da poštuju strategiju odustajanja i da razumiju da osoba možda više nikada neće nešto riskirati. U svakom slučaju, jedino osoba kojoj pokušavamo pomoći, ima moć preuzeti rizik: može se ponovno pobrinuti za nešto tako jednostavno poput vješanja plakata na zid spavaće sobe ili se motivirati da odjene novu odjeću ili da pokuša potražiti posao. Ako ove naizgled male stvari razumijemo u njihovom punom egzistencijalnom značenju, razumjet ćemo da su to mali koraci prema ponovnom buđenju interesa, prema priznanju da osoba možda ipak ponovno želi sudjelovati u ljudskoj zajednici.

Nadalje, molim studente da se odreknu pogleda na osobe kao na kronično bolesne psihijatrijske pacijente i da pokušaju vidjeti pojedinca kao junaka. Pitam ih, biste li vi preživjeli ono što je ovaj pojedinac preživio? Možda je ta osoba učinila nešto što vi ne biste mogli učiniti. Možda to nisu slabi i krhki bolesnici. Možda su oni među nama koji imaju psihičke teškoće nevjerojatno snažni i imaju jak, uporan duh. Biste li mogli preživjeti s 530 dolara mjesečno noseći se istodobno s invaliditetom? Ako student za trenutak može izaći iz svog distanciranog, profesionalnog stava i u istinskoj poniznosti vidjeti osobu sa psihijatrijskim teškoćama kao junaka koji je preživio, tada za njega mogu dati dobru prognozu. Vjerojatno će taj student u radu s ljudima biti suosjećajan, a to nije malo postignuće.

Konačno, pokušavam pomoći studentima da razumiju da iako nemaju moć motiviranja ili mijenjanja osobe sa psihičkim teškoćama čije je srce otvrdnulo, mogu promijeniti okruženje, uključujući međuljudske odnose u okruženju u kojem ta osoba preživljava. Kad radimo s osobom sa psihijatrijskim poremećajem otvrdnula srca koja je odustala i koja je motivirana jedino za to da ni za što ne mari, moramo razumjeti da je ta osoba uvjerena u svoju nemoć. Ona je iskusila da je sva moć u rukama drugih. Psiholozi to nazivaju vanjskim mjestom kontrole. Tim osobama hitno je potrebno okruženje u kojemu je moguće donositi odluke. Ne govorim o iznuđenim odlukama, kao npr. „ili ćete piti lijekove, ili ćete ponovno u bolnicu“ (što je puno bliže prisili), nego o pravim mogućnostima izbora. Govorim o svim mogućim izborima, počevši od malih stvari kao što je izbor okusa sladoleda koji želiš jesti, preko kafića u koji bi htio otići, do profesionalnih ciljeva koje želiš ostvariti itd.

Osoba otvrdnulog srca uvijek će iznova odbijati ponudu da bira. Međutim, osoblje ne smije očajavati, ne smije misliti da je trud uzaludan, ne smije dopustiti da njihovo srce otvrdne i da postane ravnodušno. Ako tako postupi, postupa baš kao i osoba sa psihičkim  teškoćama. Osoblje ne smije upasti u tu zamku. Osoblje mora činiti ono što pogođena osoba još ne može. Mora podržavati nadu i nastaviti nuditi mogućnosti izbora, čak i kad ih osoba uvijek iznova odbija.

Nadalje, okruženje mora ljudima pružiti priliku da dobiju točne informacije. Informacija je moć, a dijeljenje informacija je dijeljenje moći. Ako imaju pristup informacijama, ljudi koji se inače osjećaju nemoćno mogu početi razvijati i jačati osjećaj vlastite učinkovitosti. Ljudi koji se osjećaju nemoćno uvjereni su također da je ono što oni kažu nebitno. Važno je odvojiti vrijeme za slušanje i pomoći ljudima da pronađu svoj jedinstveni glas. Važan način afirmiranja glasa koji je predugo bio utišan jest da se taj glas čuje prilikom određivanja pravila, da ga se uvažava pri odabiru i ocjenjivanju osoblja... Konačno, važno je da psihijatrijske ustanove zapošljavaju i osobe sa psihičkim teškoćama . One svojim primjerom drugima prenose nadu da je moguće nadvladati okorjelosti srca i ponovno se uključiti u zajednicu. Ljudi koji se pokušavaju obraniti od potencijalno kobnih učinaka dubokog beznađa, moraju vidjeti da postoji izlaz te da ih aktivnosti koje poduzimaju mogu približiti željenom cilju. Nužno je da vide da se kvaliteta života osoba koje imaju sličnu dijagnozu može poboljšati. Moraju moći vidjeti da postoje mogućnosti da se i njihova situacija poboljša. Zato je zapošljavanje osoba sa psihičkim teškoćama u psihijatrijskim ustanovama tako važno. Zato su peer podrška, samopomoć i međusobna podrška toliko važne.

Mogućnost izbora, alternative, informacije, uzori, slušanje, razvijanje i vježbanje vlastitog glasa, mogućnosti za poboljšanje vlastitog života – to su značajke interaktivnog ljudskog okruženja koje podržava prelazak iz ravnodušnosti u uključenost, iz pukog preživljavanja u aktivno sudjelovanje u vlastitom putu oporavka. Stvaranje takvog okruženja vještina je kojom će morati ovladati budući psihijatrijski stručnjaci.

Ne mogu se sjetiti određenog trenutka kada sam od pukog preživljavanja krenula na put aktivnog sudjelovanja u vlastitom oporavku. Moji napori da zaštitim svoje slomljeno srce tvrdoćom i odustajanjem od svega, trajali su dugo. Ono čega se sjećam jest da ljudi oko mene nisu odustajali. Stalno su me pozivali na neku aktivnost. Sjećam se dana kada sam bez posebnog razloga pristala na odlazak u kupovinu namirnica. Samo sam gurala kolica i to je bilo sve što sam željela učiniti. Ali, bio je to početak. I stvarno, malim koracima poput ovog otkrila sam da mogu zauzeti stav protiv onoga što me je činilo tjeskobnom.

Znam da bijes, posebno ljutita ogorčenost, igra veliku ulogu u tom prijelazu. Kad mi je psihijatar rekao da je najbolji ishod kojemu se mogu nadati to da uzimam lijekove i izbjegavam stres, naljutila sam se. (Međutim, nisam bila dovoljno iskusna da svoju ljutnju i bijes zadržim za sebe jer pravilo broj 1 je: Ako imaš dijagnozu kronične shizofrenije, ne smiješ nikad pobjesnjeti u psihijatrijskoj ordinaciji!) Sjećam se i da sam nakon tog posjeta psihijatru odlučila da ću postati liječnica. Bila sam tako bijesna na stvari koje su mi protiv moje volje učinjene u bolnici, kao i na ono što sam vidjela da se događa drugim ljudima, da sam odlučila steći visoki stupanj obrazovanja i dovoljno kvalifikacija da sama mogu voditi zdravstvenu ustanovu. Ustvari sam tako otkrila svoju misiju preživljavanja kojoj ću biti strastveno predana.

Bila sam oprezna i svoju novopronađenu nadu nisam ni sa kim dijelila. Zamislite što bi mi moj psihijatar bio rekao – nakon što sam praktički bila izbačena iz srednje škole s GRE testom[1] ispod 800 i dijagnozom kronične shizofrenije – da sam mu s 18 godina nagovijestila da planiram steći doktorat iz kliničke psihologije. „Deluzije veličine!“ Ali upravo to sam učinila. Počevši s tečajem pisanja na engleskom u jednoj lokalnoj višoj školi, polako sam krenula svojim putem. Bilo da sam udžbenike vukla sa sobom u bolnicu, bilo da sam pokušavala čitati unatoč dvoslikama izazvanima lijekom (Prolixin), polako sam išla naprijed. Imala sam snažnu duhovnost i to mi je stvarno pomoglo. Imala sam jak terapijski savez sa psihoterapeutom. Živjela sam s vrlo neobičnim hipijima koji su tolerirali mnoga luda ponašanja, uključujući i moje psihotične epizode. Nakon ponešto eksperimentiranja u ranoj mladosti, na neki način sam osjetila da droge i alkohol nisu za mene. Zato ih nisam koristila unatoč tomu što ljudi oko mene jesu. Gledajući unatrag vidim da je to bila mudra odluka. Pročitala sam gomilu knjiga o liječenju i psihopatologiji i teoriji osobnosti kako bih bolje razumjela sebe i svoju situaciju. Stalno sam isprobavala nove načine kako se nositi sa simptomima, uključujući i neprekidne slušne halucinacije. A možda je najvažnije bilo to što sam ustajući jutrom iz kreveta uvijek znala zašto ustajem – imala sam životni smisao, imala sam poziv na koji sam uvijek iznova odgovarala s DA. I još uvijek, svaki dan iznova, moram sama sebi afirmirati svoj poziv da bih mogla nastaviti. Iskušenje da odustanem ponekad je još uvijek veliko.

Moj put oporavka još uvijek traje. Još uvijek se borim s očajem, oplakujem gubitke koje sam pretrpjela, odlazim napokon na terapiju zbog posljedica zlostavljanja u djetinjstvu. Također, sudjelujem u grupama samopomoći i uzajamne podrške. I dalje koristim profesionalne usluge uključujući lijekove, psihoterapiju i bolnicu. Međutim, sada ne biram samo između uzimanja lijekova ili odlazaka u bolnicu. Naučila sam koristiti i lijekove i bolnicu. To je aktivan stav svojstven procesu oporavka. Proces oporavka uključuje više od samog oporavka od psihičke bolesti. Moramo se oporaviti od posljedica siromaštva i od posljedica položaja građana drugog reda. Moramo naučiti osnažiti svoju svijest i pronaći svoj kolektivni ponos u cilju prevladavanja pounutrene stigme. Konačno, mnogi od nas izlaze traumatizirani iz psihijatrijskih bolnica jer su pretrpjeli ili su svjedočili fizičkom, seksualnom i/ili emocionalnom zlostavljanju od strane osoblja. Kao što je napisao jedan dugogodišnji korisnik usluga psihijatrijske službe:

Stvari koje sam doživio su kao noćna mora. Ponekad se vratim u noćnu moru. Svaku noć plačem zbog toga. Sjetiti se toga, to je kao da ste ponovno u noćnoj mori... Ponekad noću vrištim jer sanjam bolnicu u kojoj sam silovan ili druge bolnice u kojima sam boravio. (LaLime, 1990.)

Ponekad je proces oporavka od psihičke bolesti lakši dio. Oporavak od dubokih rana ljudskog srca traje duže.

Oporavak nije izlječenje. Oporavak je prije držanje, stav i način rješavanja svakodnevnih izazova. To nije savršeno linearno putovanje. Ima dana kada brzo napredujemo, ali i dana s razočaravajućim recidivima. Ima perioda kad samo živiš, samo miruješ, odmaraš se, reorganiziraš se. Svako putovanje oporavka je jedinstveno. Svaka osoba mora pronaći ono što njoj odgovara. To znači da moramo imati priliku riskirati, ne uspjeti i pokušati ponovno. Kako bi pospješili procese oporavka, stručnjaci u području mentalnog zdravlja ne smiju nam oduzeti priliku da pogriješimo. Ako nas profesionalci žele podržati, moraju poštivati koncept dostojanstva rizika i pravo na neuspjeh.

Na kraju bih željela dodati da se osobe s iskustvom psihijatrijskog liječenja diljem svijeta počinju organizirati. Organiziramo se na lokalnoj, državnoj i međunarodnoj razini. Razvijamo kolektivni glas i borimo se protiv ugnjetavanja, siromaštva, diskriminacije i stigme. Kažemo NE drugorazrednoj zdravstvenoj zaštiti, lošem ili nepostojećem stambenom zbrinjavanju i poniženjima koja tako često prate psihijatrijsku hospitalizaciju, uključujući i barbarske prakse sputavanja i izolacije. Sjedimo za istim stolom u dijalogu s pružateljima usluga i s političarima kako bismo pronašli alternative prisilnom liječenju. Udružujemo se s drugima grupama osoba s invaliditetom u svrhu stvaranja koalicije od 40 milijuna Amerikanaca s invaliditetom kako bismo se izborili za ravnopravnost u zdravstvenoj zaštiti, uslugama podrške i u ostvarenju svojih prava.

Također, počinjemo formulirati svoja iskustva na vlastitom jeziku, kako bismo stručnjake za mentalno zdravlje podučili svojemu iskustvu i prenijeli im što nam pomaže. Sretni smo što imamo Nacionalni centar za osnaživanje u Lawrenceu, u Massachusettsu. To je centar za pomoć koji u potpunosti vode korisnici, a financijski ga podržava Centar za usluge mentalnog zdravlja. Razvili smo resurse i mnoge inovativne oblike edukacije. Nudimo npr. novi tečaj pod nazivom Slušati uznemirujuće glasove: Trening simuliranog iskustva slušanja glasova i strategija samopomoći. Na tom treningu osmišljenom za stručnjake u području mentalnog zdravlja i za studente, sudionici slušaju zvučni zapis koji su dizajnirali ljudi koji čuju glasove kako bi simulirali iskustvo slušanja uznemirujućih glasova. Dok slušaju snimku, polaznici radionica moraju sudjelovati u nizu aktivnosti uključujući testiranje mentalnog statusa, grupni izlet, jednodnevnu aktivnost u terapijskoj grupi te psihološko testiranje. Nakon simuliranog iskustva slušanja uznemirujućih glasova, sudionici imaju priliku naučiti strategije samopomoći kako bi te glasove mogli kontrolirati i ukloniti.

Pred nama je novo doba. Današnjim studentima moramo pomoći razumjeti da su ljudi sa psihičkim teškoćama ljudska bića s ljudskim srcima. Naša srca su jednako stvarna i jednako ranjiva i jednako vrijedna kao i vaša. Razumjeti da su osobe sa psihičkim teškoćama ponajprije ljudi u procesu, ljudi koji rastu i mijenjaju se – to je osnova razumijevanja koncepta oporavka. Ne smijemo dopustiti da nam srca otvrdnu i da otupimo u odnosu s osobama koje imaju psihičke teškoće. Naša uloga nije da sudimo tko će ozdraviti, a tko ne. Naš je posao stvoriti okruženja u kojima postoje mogućnosti oporavaka i samoosnaživanja. Naš zadatak je izgraditi snažne, podržavajuće odnose s ljudima s kojima radimo. I možda je u doba sve veće orijentacije na profit naš najvažniji i najveći izazov pronaći načine kako se oduprijeti dehumanizaciji i biti dovoljno odvažan i hrabar kako bismo u radu s ljudima sačuvali čovjekoljubivost.

Literatura

LaLime, W. (1990). Untitled speech used as part of Lowell MPOWER’s anti stigma workshop, Lowell Massachusetts.

Deegan, P. (1990). Spirit breaking: When the helping professions hurt. The Humanistic Psychologist, 18(3), 301- 313.

Lefcourt, H. M. (1973). The function of the illusions of control and freedom. American Psychologist, 28, 417-425.

Seligman, M. E. P. (1975). Helplessness: On depression, development and death. San Francisco: Freeman.

PATRICIA DEEGAN

Dr. sc. Patricia Deegan savjetnica je u Nacionalnom centru za osnaživanje u Lawrenceu, u Massachusettsu. Sadržaj ovog članka izvorno je predstavljen na konferenciji održanoj pod pokroviteljstvom Saveza za duševne bolesti iz Massachusettsa i Povjerenstva za nastavni plan i program Ureda za mentalno zdravlje Massachusettsa, održanoj 10. svibnja 1995. godine u Massachusetts State Houseu. 

https://www.patdeegan.com/

Izvorno objavljeno u časopisu Psychiatric Rehabilitation Journal:

Deegan, P. (1996). Recovery as a Journey of the Heart. Psychiatric Rehabilitation Journal, vol. 19 (3), str. 91-97.

Prijevod: Dada Lerotić i Zrinka Pulišelić

Lektura: Zrinka Pulišelić

[1] GRE (Graduate Record Examinations): ispit sposobnosti potreban za upis na mnoga američka sveučilišta. Maksimalan rezultat je 1600, minimalan rezultat za upis određuju sveučilišta ovisno smjeru studija. (https://promentesana.ch/assets/files/2_Selbstbestimmt-genesen/1_Grundlagen-zur-Genesung/Vortrag_Patricia_Deegan_Reise_des_Herzens.pdf)